"Ajme..." počela je Yoshiko.
"Meni..." dovršila je Nozomi. Šutke smo sjedili, čak i kada je pentagram nestao. Svi smo bili šokirani ovom spoznajom, čak i Smithie. "Bez brige Labude moj, ja ću te čuvati!" šermantno me zagrlio Kenpachi. Dopustila sam si malo da me grli, ali onda sam ga odgurnula. Ne znam zašto, ali boljelo me gledati ga kako laže meni u oči. Kako mi svi lažu u oči. "Vidimo se," rekla sam hladno, a Nadja je odmah pošla za mnom. Izašla sam i brzo hodala niz ulicu. 'Zabuza, ubit ću te. Kunem se, ubit ću te!' čvrsto sam odlučila. "Haku, nemoj se zbog toga sekirati, nisu to velike stvari!" I tad sam se slomila.
"Male stvari? To je ravno izdaji! Možda je vama u Rusiji laganje u oči sasvim normalno, ali ovdje je to... to boli! Mislila sam da smo najbolje prijateljice! Mislila sam da ste mi svi prijatelji!"
"Haku, mi jesmo tvoji prijatelji, ne smiješ dopustiti takvim stvarima da te..."
"ZAČEPI! NE ŽELIM OD TEBE VIŠE ČUTI NI RIJEČI!" teleportirala sam se tada daleko, daleko, ne ostavljajući tragove za sobom, da me nitko ne pronađe. Našla sam se usred divljine, naslonila se na drvo i počela plakati. "Kako su mogli..." Smirila sam se i odlučila im oprostiti. Nisu oni krivi. Bili su zaslijepljeni. Skupila sam sastojke za napitak koji bih dala bratu i Ganjou. Vratila sam se kući. "Što radiš, dušo?" pitala me teta. Da, ni njoj više ne mogu vjerovati.
"Skinut ću kletvu s Kenshina."
"Okej, u redu. Budi oprezna!" Sve je bilo brzo. Dostavila sam bratu napitak i gledala kako Kenshinu i Ganjou nestaju tetovaže s vrata. Od sreće su se zagrlili. Tada sam se teleportirala, ne ostavivši traga na ono staro mjesto. Bila sam skrhana i plakala sam.
"Što se dogodilo, Haku? Prijatelji su te izdali?"
"Zabuza," zarežala sam. Ustala sam i uspravila se, a on se pojavio ispred mene. Izgledao je kao Aisu kojeg već dugo znam, samo je bio u kimonu, koji mu je dobro stajao. "Nije ti trebalo dugo da shvatiš, ljubavi! Trebalo je njih petero, samo petero koji bi te prodali za moć." Pogledao me u oči. "Nije bilo iznenađujuće, napokon, Sasuna, Yoshiko i Nozomi te nikad nisu voljele. Kenpachi te isto nije iznenadio, znala si da je samo htio tvoje moći. Ono što te boli su kenshin i Nadja. Tvoj brat i tvoja najbolja prijateljica. I to nedugo nakon što ste se vi sprijateljile!" Sve više mi se približavao, a ja sam se našla u stupici. "Ali nisu bili samo oni koji su te prodali za moć. Harajuku, netko kome si vjerovala cijeli život. Tvoja teta, koja te oduvijek mrzila zbog tvoje magije, jer si bila toliko bolja od nje." Naslonio je svoje ruke na drvo. "Izdaja je tako moćno oružje. Mržnja još bolje. Pretpostavljam da ih sve mrziš, zar ne?"
"Ne! Nisu oni krivi!"
"Već si im oprostila? Iako osjećaš bol u srcu?" Dotaknuo je prstima moja prsa, mjesto gdje je bilo moje srce. "Prenaivna si, Haku. Zato mi se i sviđaš. Toliko podsjećaš na Yuki."
"Yuki nije bila vještica. Bila je slaba i bespomoćna!"
"A ti si, kao, drugačija? Labude, tvoje oči su pune suza, tvoje tijelo pripada meni, ne možeš mi se oduprijeti, kao ni Yuki." Mahnula sam rukom. Ništa se nije dogodilo. Magija ga nije nikamo odbacila. Ipak, frknula sam. "Možda ti se moje tijelo ne može oduprijeti, ali moj um se nikad neće predati!" Zabuza je prasnuo u smijeh. "Istina, niste potpuno iste. Ti si mnogo tvrdoglavija. Misliš da ne znam da me voliš?"
"Ne volim te! To je bilo prije nego..."
"Što si saznala da sam ti lagao? Bila je to glupa laž i stvarno ne znam kako si je mogla tako lako progutati. Reinkarnacije ne postoje! To je samo vjera glupih budista." Približio je svoje lice mome. "Sve, cijelo tvoje biće, potpuno te volim. Ništa drugo nije važno." Zagrlio me čvrsto, kao da me nikada neće pustiti. Ja se nisam mogla oduprijeti. "Znam, povrijedio sam te svojim lažima. Ali to će se promjeniti. Nikad nikome neću dopustiti da te povrijedi." Tada, osjetila sam da je počeo crpsti moju magiju. Lažni, gadljivi prevarant. Priča jedno, a liši me onoga što najviše volim - magije. Liši me mojih prijatelja. "Opusti se, Haku. Ja te volim. Neću nikome dopustiti da te povrijedi." Njegove riječi bile su kao šapat, ponavljale su se stalno i stalno, poput kakve hipnoze. Bilo je... uspavljujuće. Tada, čula sam udarac u zemlju. "MAJMUNE! MAKNI SE OD NAŠE HAKUCHO!" deset glasova. Od njih, sedam izdajničkih. Koji su se pokajali. To mi je ulilo snage i odgurnula sam se od Zabuze. "Još imaš snage boriti se protiv mene? Oni su te izdali, nisu vrijedni tvog poštovanja!"
"A ja sam im oprostila," zarežala sam. Tada, Kenpachi me zgarbio za ramena i gurnuo u rulju, stavši ispred mene. "Nećeš joj više nauditi, Zabuza. Ubio si joj majku i umalo nju samu, ali više joj nećeš nauditi," rekao je. "Mi ćemo je zaštititi."
"A što vi možete! Upio sam gotovo svu njenu magiju, a ni ona sama se ne može boriti protiv mene! Hakucho, pobij ih s onim što imaš!"
"Ne."
"USUĐUJEŠ SE ODBITI MOJU ZAPOVIJED?"
"Previše se dereš, kretenu," rekao je Miruma. "Tek sam je upoznao i stvarno nemam pojma tko je ona, ali čisto sumnjam da će se okrenuti protiv svojih prijatelja."
"Poznajem je cijeli život. Ona nije takva," rekao je Kenshin.
"Jest da je naivna, ali nama može vjerovati."
"TKO BI VAMA VJEROVAO? PRODALI STE SVOJU PRIJATELJICU, SVOJU SESTRU, SVOJU LJUBAV ZA ONO MALO MOĆI KOJU SAM VAM PRUŽIO! NE ZASLUŽUJETE NJENO POŠTOVANJE! HAKUCHO PRIPADA MENI!"
"Tako je, zabuza. Naši zavjeti te čine snažnim i imaš velike požude za mojom nećakinjom. Kao njena teta, ne smijem to dopustiti." Odjednom, teta se pojavila ispred Kenpachija i izvukla obredni nož iz rukava kimona. "Zato ću uništiti svoj zavjet."
"NE!"
"Ganjou!" Ganjou je lancima zarobio Zabuzu. Nije se mogao ni pomaknuti. Teta je prerezala žilu kukavicu na svom vratu. Uzdahnula sam. "Ovime poništit ću zavjet kojim prodajem svoju nećakinju. primi svoj dar natrag!" plavičasta svijetlost poletjela je iz njenih očiju prema Zabuzi i oslabila ga. Osjećala sam kako mi se malo energije vratilo. Uz Danijelovu pomoć sam ustala. teta se srušila, rana joj je zacijelila i ona mi se nasmiješila. "Teta! Jesi li dobro?"
"Ma super sam ti ja! Ti znaš što trebaš napraviti dušo? Vi isto!" Da. Znala sam. Sve je došlo iz one knjige. Zabuza je prvo počeo s mojom majkom. Pokušao ju je natjerati da me proda za moć, ali ona je to odbila. Na kraju je nahuškao demone na nju i tako je ubio. Natjerao onih osmero idiota da mu prodaju moje biće, a on će im zauzvrat dati malo moći i poštedjeti im život. Naravno, to je njega učinilo jačim dok nije dobio ponovo svoje tijelo. Odlučio je oduzeti moje moći i pretvoriti me u svoju ropkinju, da bi ili vladao ili uništio svijet. Jer, kada bi mi oduzeo moći, narušio bi ravnotežu i došlo bi do potpunog kaosa i smaka svijeta. Kasnije mi je ostatak postao jasan, kada je teta prerezala žilu kukavicu. Za njom, krenuo je Kenpachi. Prerezao je žilu na svojim rukama. "Odričem se moći koje si mi dao, a tražim Labudinu slobodu zauzvrat." Bijela munja je iz Kenpachija pogodila Zabuzu. On je polako počeo nestajati. za njim je išla Nadja, a iz njene crvene kose izletjela je crvena zraka. Kenshin je išao poslije nje, a iz plavih očiju je izletjela plava zraka. Yoshiko, Nozomi i Sasuna su u isto vrijeme prerezale žilu i ružičasta zraka udarila je ravno u Zabuzu. Harajuku je bila posljednja, a zraka dugine boje ušla je u Zabuzu. Bio je gotovo poluproziran, a ja sam nazad dobila svu svoju magiju. "Zabuza! Uzimam svoju slobodu, a tebe šaljem tamo gdje bi mrtvi trebali hodati!" Iz prstiju je izletjela zlaćana svijetlost, koja je Zabuzu pogodila ravno u prsa. "NEEEE!" urliknuo je i nestao. Pala sam na koljena. "Je li gotovo?" pitala sam.
"Je. Gotovo je." Pogledala sam u sve njih. Nadja je izgubila svu kosu. Bila je ćelava. "Nadja, mogla si me bilokada pitati za napitak za rast kose!"
"Ma znam. Pitat ću te sada."
"Neće biti potrebe, dušo. Kosa ti već sada počinje rasti," rekla je teta. I Stvarno, Nadjina kosa nevjerojatnom je brzinom narasla do stare duljine, samo plava i lijepog, zlaćanog sjaja. "Ovo je bolje nego što mi je onaj kreten dao!" veselo je rekla Nadja.
"On ti je to i oduzeo," rekla sam. "Morat ćemo promjeniti tvoj nadimak. sada si Zlatni Feniks!" nasmijali smo se. Svi su zapravo ostali isti. Kod nikog nije bilo promjene, pa čak ni kod Kenshinovih plavih očiju. "Još uvijek su lijepe, koliko vidim!" rekla je Sasuna.
"Ovaj... A tko si ti točno?"
"Oh, ja sam Sasuna, najbolja prijateljica tvoje sestre..." Zgrabila ga je za ruku i počela odvlačiti. Ganjou je pogledao u Nadju, promrsio joj kosu i poljubio je u obraz, raširivši krila. Ona se zacrvenila. "Ovaj... Nije li to zabranjeno?" pitala je.
"Nije. Anđeli posebno cijene ljubav. Ali, da bih bio s tobom, morao bih se riješiti svojih krila. što neće biti nikakav problem." Sastrane su se Miruma i Yoshiko već ljubakali.
"Nije li to slatko!" rekla je ljutito Nozomi.
"Znaš, mogli bi ti i ja..." počeo je Daniel.
"Oh, gubi se. Nisam pala toliko nisko da furam s izvanzemaljcem!" Daniel ju je sve jedno poljubio. "Vidimo se onda, Nozomi!" i nestao.
"Taj balavac!" urliknula je i nestala za njim. Harajuku i teta su se veselo smijale. Nasmiješila sam se i odšetala nečujno od njih. Našla sam se sama na litici i gledala zalazak sunca. "Ti to uvijek tako radiš?" rekao je Kenpachi.
"Molim?"
"Bježiš kada si slomljena." Nisam ništa odgovorila. kenpachi je sjeo kraj mene. "Oprosti. Zbog moje sebičnosti si doživjela gadna sranja."
"Oprošteno ti je."
"Lako praštaš."
"Ne vrijedi biti zlopamtilo. Ipak, na kraju je sve dobro završilo."
"Nije sve dobro završilo. Tvoje je srce slomljeno."
"Oporavit ću se."
"Ne govori tako!" rekao je i čvrsto me zagrlio. "Neće to proći tek tako Hakucho! Te stvari bole! Nemoj ih skrivati." tada, učinila sam tako glupu stvar. Još pred njim! Počela sam plakati. "Tako je. Izbaci to iz sebe." I tako sam tulila, dok je nebo postajalo sve tamnije. Napokon, smirila sam se, a zvijezde su već lijepo sjale na nebu. Kenpachi mi je promrsio kosu. "Hakucho," šapnuo je.
"Da?"
"Prelijepa si." Nisam ništa rekla na to. Tada, nagnuo je svoju glavu nad moju. Približavao je svoje lice i... "HAKU! Tvoj brat je taaaaako sla..." viknula je Sasuna pojavivši se niotkuda. "Ovaj... Nastavite gdje ste stali." rekla je i nestala. Ustala sam i uspravila se. "Što je bilo? Pokvarilo ti se raspoloženje?" Nisam ništa rekla, samo sam počela hodati prema drveću. Kenpachi me zgrabio za ruku i nabrzinu dotaknuo svojim usnama moje. "Zasad samo to. Idući put očekujem više od tebe. Labude," rekao je i nestao. Dotaknula sam prstima usne i zažarila se. Nije kao da mi je smetalo to što me poljubio. Samo me rastužilo. Osjećala sam se prazno. Napokon, htjela sam da Aisu bude taj prvi. Na kraju me izdao.
Možda bih mogla dati Kenpachiju šansu.

Ji Endo

I tako smo došli do kraja ove zanimljive pričice. Ovo je već druga! Još samo Snow Maiden (makar ta najviše zapinje). Zato! Nastavite je čitati. I dok je ne dovršim, neću pisati ništa drugo! Čak ni onu koju ne želim objaviti!
Jer ja ne pišem za profit. Pišem jer to volim. I jer to želim. Nitko me ne može prisiliti.
Dakle, pratite me na:
Feministica Mimaču
Jer je to moj osobni blog.
Ako hoćete još mojih priča, možete pročitati i Victims of a Time, koja je također završena.

Mata, ne?

Nadja i ja smo upravo bile kod Yoshiko. Sjedile smo na tepihu i mrcvarile neke knjige o magiji. Iskreno, ne vjerujem da sam se s njom združila. "Situacija je komplicirana. Godinama prije dobila sam od neke vještice ovu glupu knjigu. Prvo je nisam mogla otvoriti. Trebala sam postati dovoljno jaka. A onda nisam mogla pročitati, a ni sada. Rekla je da je to vezano uz Aisua Narumu i Yuki, ali nikad me to nije zanimalo. Prije nekoliko dana otkrila sam da je Aisu navodno Aisu Naruma, a onda da to nije. Moguće je da je to njegov mlađi brat," Yuki je rekla, donijevši nam debelu, prašnjavu knjigu smeđih, kožnatih korica.
"Nemoguće. Kiminoma je umro odmah pri porodu," rekla je Nadja.
"Da, glupa stara ga je bacila u rijeku. No, to ne znači da ga demoni nisu mogli izvući i odgojiti poput svoga," reče Nozomi, zakolutavši očima. "Demoni nisu potpuno bezumni."
"Stereotipi su najčešće istiniti. Uzmimo tvog brata na primjer," rekla sam, ne ljubazno.
"Da, istina, on je idiot, ne znam što to Sasuna vidi u njemu."
"Ne zanimam se više za njega. Hej, Haku, ako sva ova strka završi, budeš me spojila s tvojim bratom?"
"Mojim bratom? Otkud ti znaš da ja imam brata?"
"Vidla sam ga maloprije! Baš je sladak! A njegove su oči predivne!"
"Kenshin ima dvadeset godina. Nisi li premlada?"
"Ma, četiri godine nije ništa."
"Khm. Pet," ispravila ju je Yoshiko.
"Štogod. Baš je preprepresladak!"
"Prebacimo se ponovo na Aisua, molim vas. Ne mogu pročitati što piše, ali gotovo ne razumijem ovu knjigu. Neko čudo o smaku svijeta..."
"I zato si nas zvala? Gle, neće biti smaka svijeta dvije i dvanaeste!" brecne se Nadja.
"Ne, tuko. Haku je mnogo jača vještica od mene i možda bi ona mogla razumjeti što piše u glupoj knjizi. I molim te, kada shvatiš, prepričaj mi." Prižila mi je knjigu. Čim sam je takla - čovječe, kakvu sam sve magiju osjetila! I kako je samo bila stara... Pročitala sam naslov. Knjiga Sudbine. Oh, ne. Mrzim knjige sudbine. Uvijek ti zakompliciraju život. To su poput knjiga proročica, koje ti govore što će se dogoditi u budućnosti. I to se najčešće i dogodi, pogotovo ako to želiš spriječiti, ako donosiš krive odluke. Ja pustim sve nek ide svojim tokom, radim što ja želim a ne što mi je sudbina predodredila, pa se ona može promjeniti. Nije kao da išta želim promjeniti... počela sam čitati i prevoditi. "Ma krasno!" rekla sam. "Ovo, kao prvo, nije knjiga s ovog planeta. Nadja, vidiš ove znakove?"
"Da. To nije kanji."
"Nisu ni rune, ni alfabet, a ni hijeroglifi," dodala je Sasuna Kyoto. "To već znamo. Cijela je knjiga puna tih znakova."
"Prepoznajem ih. To je prapismo koje su u pravijeku koristili na Danielovom planetu!"
"Daniel je izvanzemaljac?" šokirano je pitala Sasuna.
"Petsto yena na sunce, draga," rekla je Nozomi i pružila ruku. Sasuna je zakolutala očima i dala joj novac. Nadja i ja smo ih zbunjeno pogledale. "Kladile su se da je Daniel izvanzemaljac, a ne samo tip iz SAD-a."
"O...kej... U glavnom, ne znam ovo pročitati, trebat ćemo Danijela," rekla sam.
"Krenimo odmah," rekla je Yoshiko.
"Harajuku," odmah sam rekla, a ispred nas se pojavila Harajuku u obliku mačke. "Možeš li pokupiti i dovesti Daniela ovamo za nas?"
"A to bih trebala zato što...?"
"On jedini zna čitati ovo. A ti jedina možeš detektirati gdje je."
"Dovraga! jesam li te išta naučila?" frknula je Harajuku i nestala. Sljedeći se tren pojavila u svom stvarnom obličju i držala je Daniela u naručju. On je bio šokiran. "Št.. što se ovdje događa? Ova baba mi je prvo uništila cijeli stan, a sada sam otet? O, bok Nadja!"
"Bok. E, žao mi je što smo te morale oteti, ali trebao bi..." Netko je pokucao na vrata. Zakolutala sam očima. "Okej, šta sad?" rekla je Nozomi čangrizavo. U sobu je ušao dečko od kojih osamnaest godina. Naravno da smo svi znali tko je. Hiro Miruma, sin predsjednika jedne od pet najbogatijih tvrtki u Japanu. "Bok ljepotice!" rekao je Miruma.
"Miru!" uskliknula je. Ustala je i bacila mu se u zagrljaj, kada su se počeli strasno ljubiti! U Šoku sam pogledala Nadju. Imala je isti zgranuti izraz lica kao i ja. Mislila sam da se palila na Aisua! "Yoshiko i Miruma su zajedno već tri godine. Aisu ju je zanimao samo zato što je mislila da je on Aisu Naruma," objasnila je Nozomi.
"I samo zato me nije podnosila?"
"Samo zato." Zakolutala sam očima.
"Yoshiko-san! Miruma-kun! Ili nađite sobu ili prestanite ovdje slinit jedno po drugom. Ako si zaboravila, Yoshiko, imamo posla," zarežala je Nadja.
"Oh, oprostite," zahihotala se Yoshiko i svi smo sjeli u krug. Nakon kraćeg upoznavanja, i nevažnog saznanja da Miruma zapravo zna ama baš o svima nama, prionuli smo se na posao.
"Daniel, možeš li ovo pročitati?" pitala sam i pružila mu knjigu.
"Zašto bih? Vi ste mene oteli!" rekao je. Nadja, već, razumije se, nervozna i bez strpljenja izderala se na njega. Ali pošteno se izderala, nakon čega mu je Sasuna sve mirno objasnila. Daniel je frknuo nosićem i prihvatio knjigu. "Bi li mogao to pročitati?"
"Da, svi znaju prapismo. To ti je kao ćirilica."
"Kao šta?" pitala je Sasuna.
"Prvo hrvatsko pismo!"
"Okej, nije bitno. Nitko ne zna šta je to, zato samo čitaj!"
"Netko je danas ustao na lijevu nogu," prokomentirao je za sebe. I počeo je čitati. Ne na glas, doduše. "Koliko nas ima ovdje?"
"Osmero. Zašto?"
"Treba nam deveti član da stvorimo krug. Bez magije se ovo ne može čitati naglas."
"Neki od nas nemaju magije u sebi," rekao je Miruma.
"Ne moraju imati svi. Dovoljno je da jedan u krugu ima magiju. Važan je krug. U krugu treba biti barem dvije rase i treba biti devetero članova."
"Imamo tri rase. Žute bijele i crne," nasmijao se Miruma. Okej, on je idiot.
"Ne, ne to. Mislio sam na rase poput demona, vještice, vukodlaka i tako to."
"Mi imamo demona, poludemona, ljude, izvanzemaljca, vještice i alkemičarku," progovorila je Harajuku.
"Treba nam još netko."
"Da otmemo još nekog?" pitala je Nadja i pogledala Harajuku. Nasmijali smo se.
"Bok ljudi. Čujem da vam treba još jedan član," rekla je spodoba na vratima.
"O, Kenpachi-kun. Uđi," rekla je Yoshiko.
"I sjedni kraj Haku-san, ako želiš," zacvrkutala je Sasuna. Joj, da, sada se zanima za mog brata. Kenpachi je sa zadovoljstvom sjeo kraj mene.
"Kako to da si se samo tako, dojednom pojavio?" pitao je Daniel.
"Jednostavno. Nozomi me kontaktirala, objasnila situaciju i ja sam se doklatario ovamo. Naravno, išlo je puno brže kad mi je rekla da si ti tu, Labude." Nagnuo se prema meni, ali tada se Harajuku pojavila među nama i odgurnula Kenpachija. Nabila ga je dlanom u facu. "Morat ćemo baciti čaroliju, Kenpachi, a Haku će se morati koncentrirati. naravno, to neće ići ako ćeš ti sliniti po njoj," rekla je strogo.
"Vi demoni-učitelji ste svi isti. Dobro! Neću sliniti po njoj!"
"Moramo nacrtati pentagram..." počeo je Daniel, a crveni pentagram se već pojavio na podu ispod nas. "Još nešto, Smithie?" pitala je Nadja.
"Da. Treba biti veći. Puno veći." pentagram se proširio. "Haku, Harajuku-sensei, Nadja, Yoshiko-san, Nozomi, posjedajte svaka na jedan vrh." Sjele smo svaka na svoj vrh. "Sasuna-san, Kenpachi-kun, Miruma-kun, morate sjesti u trokut izvan pentagrama. Sasuna-san, ti sjedi tu, iza Haku i Harajuku-sensei. Kenpachi-kun, ti sjedi tu iza Nozomi-san i Yoshiko-san. Ne, ne, moraš biti točno na sredini između njih dvije. Ti, Miruma-kun sjedi s Yoshikoine desne strane. Okej, to je sređeno. Ja idem na sredinu. Kada počnem čitati, morate se koncentrirati i cijelo vrijeme ponavljati u sebi Molitvu sudbine."
"Kako ona glasi?" pitao je Miruma.
"Kako god hoćeš. Ne mora imati smisla, dokle god sadržava tvoje želje i snove."
"Okej, jesmo li spremni?" pitala je Nadja.
"Samo mirno. Nemoj biti tako napeta." Smithie je stao na sredinu i otvorio knjigu. "Počnite," rekao je.
I svi smo se počeli moliti za svoje želje i svoje snove. A kroz naše su glave strujile nevjerojatne spoznaje iz knjige koju je čitao Smithie.

To be continued...

"Ma daj. Kažeš da je on zapravo Aisu Naruma? To je stvarno ludo!" rekla je Nadja potpuno iznenađeno. Kako i ne bi. I sama sam bila šokirana kad sam to saznala. Utrpala je komad pizze u usta. Pa, ova pizza je prava splačina i ja sam je odbijala jesti. Bilo je nedovoljno pečeno, a gljive kao da su plivale po pizzi. Odvratno. Pila sam sok.
Bila je subota i slobodno smo lunjale po gradu. Tada je počelo užasno pljušatati i uletile smo pod prvi krov koji smo vidjele. I završile u ovoj rupi. Odlučile smo da barem nešto popijemo, ali kako je Nadja nedavno skinuta s dijete (ona je šećeraš), kupila si je mini pizzu. I za to joj je trebalo gotovo sat vremena da pojede. Sjele smo skroz u kut, daleko od izlaza, ali mogle smo sve vidjeti. "I kažeš, misli da si ti reinkarnacija njegove kćeri? Baš šteta, mislila sam da ćete biti sladak par." Zakolutala sam očima. "Iako, nisam sigurna je li to istina. Ne osjećam takvu povezanost među nama. Tko zna, mogao je i lagati, ne bi bilo prvi put. Mnogo njih želi moju moć."
"Ili dijete s tobom. Kenpa je upao s ekipom razbijača. Ajme kako su zgodni. Obožavam dečke u kožnim hlačama," rekla je Nadja, pokazavši prstom na Kenpachija, koji je bio taman na vidiku.
"Oh, ne. Vjerojatno je došao razbiti ovo mjesto. I kožne hlače su totalno gay," rekla sam, kada sam promotrila ekipu.
"I ja bih. Pizze su im totalno sranje. Pa, tvoj zaručnik jedini fura traperice. Totalno tvoj tip, ne?" Nadja je podigla ljigavu pizzu, a tekući sir počeo je poput slapa padati na tanjur.
"Zašto to jedeš?"
"Hej, oni idioti u iz bolnice su mi tako naredili. Između ostaloga, platila sam za ovo i neću potratiti novac."
"Kad pričamo o skromnosti..."
"Hej, ne izazivaj me! Uvijek mogu baciti ovo na tebe."
"Nemoj. Dobit ćeš čir na želucu."
"Hej, tvoj zaručnik nas je primijetio. Hoćemo kroz vrata ili prozor? Ili da samo nestanemo?"
"Previše očiju. I ne, ne želim opet napraviti cirkus."
"Kao onaj put kada te onaj famozni klaun ubojica napao? To je bilo nužno."
"Nemojmo o mojoj prošlosti, prestala sam brojati koliko su me puta idiotski demoni već napali."
"Prošle godine si dostigla broj 1254."
"Tisuću dvjesto pedeset i četiri - čega?" rekao je Kenpachi, kako je sjeo kraj mene. Gotovo u moje krilo.
"Klauna ubojica," rekla sam i povećala distancu. Njegovi dečki su okružili stol. "Hej, cure, jeste za provod?" pitao je jedan, nevjerojatno zgodan. Svaki od njih je bio totalno zgodan. Ah, ne, svi su oni poludemoni. Pa, vjerojatno će nas prisiliti na to. A kada nas prisile, mene će prepustiti Kenpachiju i priljepiti se za Nadju. Koju vide kao hranu. Pa, mogu se kladiti da djeluje ukusnije od ove šljamske pizze. "Možda, a što ako se vama ne svidi?" rekla je Nadja, oštro ih pogledavši. Ali opet, ona je Feniks, njen nadimak zbog crvene kose, ali i borbenih vještina (unatoč njenoj bolesti). Najjača u cijelom gradu i okolici, nitko je nije pobjedio u fizičkoj borbi, s obzirom da je Kenpachi nikada nije izazvao na dvoboj. Ali opet, ovi tipovi su polu-demoni, možda čak i moćni, imaju nevjerojatnu snagu i moći. Ali opet, ona je alkemičarka i kao takva, može njima manipulirati. Nakon svog ovog računanja, zaključila sam da se više brinem za ove dečke nego Nadju. Možda ne može manipulirati Jigozuom, ali ovi su i više nego lagani za nju. I vjerojatno jako dobra zabava. Nadja vam je sadistica. "Dvije tako slatke cure kao što ste vi? Nikada ne bi požalili, jel' tako, lutkice?" pitao je Kepachi, stavivši mi ruku preko ramena. "O čemu razmišljam?"
"Računam."
"Što?"
"Ma, prijatelj je osmislio formulu kojom može dokazati da je Pitagorin poučak kriv, a ja pokušavam shvatiti grešku."
"Oh, slatka moja Haku-chan! Tako pametna glavica." Primaknuo je svoju glavu mojoj. Idiot. "Mogli bi prošetati. Sami. Ti i ja. Htio bih ti pokazati par lijepih stvari. Iako, ne mogu se natjecati s tvojom ljepotom," šapnuo mi je nježno. Kad mi za vratom dašće Gospodar zavodljivosti. Pogledala sam Nadju. Ona je ogledala oko sebe i kimnula.
"Iz kojeg si ti stoljeća?" pitala sam i teleportirala se kraj Nadje. Nadja je podrugljivo podigla obrve. "Impresivno. Gotovo nisam ni primijetio energiju," rekao je Kenpachi. Ustao je, ali isti je tren Nadja petom svoje čizme u darila u stol. Protiv svoje volje, Kenpachi je pao na stolac. Nadja je namjestila drugu nogu preko prve. Njene čizme su bile crne, imale su ogromnu platformu i ikrasula ih je lancima. Lančugama. "Nije ti vruće u njima?" pitao je Kenpachi.
"Nema mi zašto biti vruće. Ne pale me azijski polu-demoni."
"Želiš to riješiti vani, kurvo?" viknuo je jedan od njegovih kompanjona.
"Smiri se, Sanjou. Zaboravljaš da razgovaramo sa samim Feniksom. Vjeruj mi, ova crvena je dobra koliko i njena reputacija. Čak i bolja. I ne zaboravi, ova te cura može bez problema kontrolirati. A i njena prijateljica je vrlo, vrlo moćna."
"Oh. Shvaćam. Ispričavam se."
"Nema veze. Ionako su me upravo skinuli s dijete, odbila bih iz... zdravstvenih razloga. No, Haku, mislim da smo izgubile previše vremena ovdje. Izgubimo se." Ustale smo u isto vrijeme. Baš kad smo prošle kraj Kenpachija, zgrabio me za ruku. "Možda da odemo van neki drugi put? Činiš mi se... Zauzetom."
"Oh, da. Posao i te stvari."
"Što ti je posao?" pitao je jedan od njih.
"Egzorcizam." Dečki su se nasmijali. Kenpachi mi je poslao zračnu pusu. Zacrvenila sam se kao rak i šmugnula van. Nadja se hihotala. "Znaš ti kako ste slatko izgledali? Jebeš Aisua, sada navijam za Kenpachija," rekla je, kako smo izašle na kišu i potrčale prema mojoj kući.
"Možda da ne želi samo moju moć, možda bi onda bilo bolje."
"Hej nije li ono tvoj brat?"
"Koje?"
"Ono tamo čudovište ravno!"
"Čudovište? Mislila sam da si zaljubljena u njega."
"Više nisam. Daj, eno ga, odmah ravno!"
"Vidim ga."
"Hej, tko je onaj kripl s njim?"
"Koji šta-?"
"Kripl! Lik! Frajer! Jedno te isto!"
"Aha. To je vjerojatno Ganjou."
"Njegov anđelčić čuvarčić! E, taj mi je falio! Idemo do njih."
"Zar si zaljubljena u Gnjoua? Znaš da je to nemoguće, protiv svih zakona prirode!"
"A ti i mrtav čovjek ste, kao opravdani?"
"O, znači zanimaš se za njega?"
"Ne. O tome kasnije. Poznaš ti tu osobu za koju se ja zanimam. Hej, Kryten!"
"Kryten?"
"Ma, kreten."
"Da, skužila sam. Otkud ti to?"
"Nikad nisi gledala Crvenog Patuljka?"
"Ne."
"Imam snimke doma. Možemo k nama kasnije. Hej, Kenshineeeee!"
"Ajme, to je ona Nadja! Ganjou, ovo je nevolja, spasi me!" viknuo je Kenshin. Pa, Nadja i Kenshin su prije bili skupa. Tada je to bilo samo da ga iskoristi protiv mene, jer smo prije godinu dana bile neprijateljice. No, bio je tu taj jedan događaj, zbog kojeg smo postale najbolje prijateljice. Ipak, to je sasvim druga priča. Ne znam zašto, ali Nadja Kasnhina uvijek zove Kryten. "Hej, Kryten! Anđelko, sused! Idete s nama kod mene, gledati Crvenog Patuljka?"
"Zvuči zanimljivo," rekao je Ganjou.
"Ne hvala. Dosta mi je tvojih komedija. odoh ja odavde. Haku, drago mi je vidjeti da si na nogama. Neka se onakvi napadi ne ponove."
"Hej, moram srušiti rekorde! Pusti sada sigurnost..."
"Ne šali se s time. I usput... Ni u slučaju ne vjeruj onom seronji Aisuu!"
"Kenshin! Ne smiješ!" vikne Ganjou.
"Ne govorim ti ovo jer sam ljubomorni stariji brat, već zato što sam zabrinut za tebe."
"Kenshin! Nemoj!"
"O čemu ti to?" urliknula sam i približila se, ali Kenshin samo ustukne, izbjegavajući moj pogled. Njegove inače tople oči sada su bile ledene. nešto ovdje nije u redu. Što je s mojim inače uvijek veselom bratom koji se ponaša kao zadnji idiot? A onda sam vidjela. Na njegovom vratu, jedva vidljivo, ali bilo je tamo. Tri isprepletene crte istetovirane na njegovom vratu. "Kenshin! Tko ti je to napravio?"
"Ne može reći. Čak ni ja, jer je ista stvar na meni, ali će ugroziti njega, ne mene. Ti znaš što je to, zar ne, Haku?" rekao je Ganjou.
"Okej, razumijem da je na ovog blesavog majmuna to netko stavio, ali na tebe? To nitko ne može, osim ako onaj koji je bacio tu čaroliju nije... Mrtav..." I taj tren, potrčala sam u drugom smjeru. Ne prema kući, ne prema Nadji. Odlučila sam otići do Aisua. "Haku! Haku, čekaj!" viknula je Nadja. Uspjela me dostići i zgrabila me za ramena. "Haku, smiri se! Moramo razmisliti o ovome, ne možeš samo tako navaliti na njega!"
"Nadja! Zar nije očito? Kada malo razmisliš o tome... Postaje očito!"
"O čemu ti to?"
"Gledaj, Aisu Naruma imao je brata blizanca koji..."
"Zli brat blizanac! Pa stvarno je očito! Ali... Imaš li dokaza? Mislim, ni Yuki sama nije mogla razlikovati Aisua i Zabuzu! A i imali su..."
"Iste moći. Da, ali varaš se, postoji ta jedna sitnica. Zabuza je imao magije u sebi, no tako malo da je njegov duh prikrivao prisutnost te magije. Aisu Naruma nije imao moći staviti ovakvu kletvu na nekoga."
"To je super, ali Zabuza je gotovo ubio Yuki!"
"Yuki... Sada kad pričamo o tome... Yuki nije imala magije u sebi... Znači, moja majka nije bila Yuki..."
"O čemu ti to brbljaš?"
"NKasnije ću ti objasniti. Pomozi mi pronaći način na koji ću skinuti onu čaroliju s buraza i anđelka."
"A da odmah zakoljemo Zabuzu?"
"Ne, neće umrijeti. Opet će 'lutati' svijetom."
"Pa, to je jedino što mu se poklapa u priču..." I tada odnekud iskrsne Yoshiko. Gledala nas je svisoka, ali dala sam se kladiti da je cura bila totalno zbunjena. "Okej, slušam vas već neko vrijeme, ali uopće ne kužim o čemu pričate!"
"Prisluškuješ? Zar su te tako odgajali mama i tata?" naruga se Nadja.
"Začepi, lažnjak. Yoshi, već sam ti rekla, Aisu je sretan u raju sa svojom curom Yuki. Onaj tip je Zabuza," odnekud se pojavila i Nozomi.
"I ti si to znala?" gotovo sam vrisnula.
"Nema potrebe za paničarenjem, Zabuze smo se ionako odlučile rješiti... Kirurškim rezom. Ali trebamo vašu pomoć," rekla je Sasuna, koja se pojavila naslonjena na Nadjina leđa. Šokirala me više svojom rečenicom nego pojavom, jer je ona uvijek mila, slatka i dobra "Iako, morat ćete mi objasniti to s Aisuom i Zabuzom, ništa mi nije jasno."
"Nikada nisi čula za legendu o Aisuu?" pitala sam.
"Hehe... Ne."
"Okej, ispričat ću ti. Pod jednim uvijetom. Kako to da se želite združiti s nama?"
"Oh, vidiš, pa... To..."

To be continued...

Probudila sam se u svojoj sobi. Rame i noga su mi bili povezani, a preko lica mi je bio flaster. Uzela sam mobitel s noćnog ormarića. I nazvala sam Nadju. "Halo?"
"Nadja... Ja sam."
"Opa! Samo pet sati nakon onoga i već si bunda! Svakako impresivno!" Minuta šutnje. "Okej, saznala sam sve što sam trebala. Ajde bok!" Obje smo se zahihotale. "Okej, što želiš znati?" pitala je Nadja.
"Pa, otprilike znam što se noćas dogodilo."
"Da. Aisu se teleportirao ispred mene i zamolio za pomoć, a onda sam pozvala Smithieja i Harajuku da pomognu. Tada su stigli Kenshin i Ganjou, koji je oslabio vješticu. Da si samo vidjela kako je Kenshin pogodio gaduru nasred čela s lukom i strijelom! Taman prije nego što ju je Aisu u potpunosti uništio. Nisam pojma imala da je Aisu toliko snažan. Možda i nema magije, ali čim ga je ova probola, on je ponovo zacijelio!"
"To je nemoguće. Mora imati magiju u sebi."
"Nisam osjetila nikakvu magiju. Hej, a tebi je nešto rekao, zar ne?" Progutala sam knedlu. Imala sam osjećaj da on baš i ne želi da drugi to saznaju. "Nije ništa rekao. Barem ga nisam ništa razumjela."
"Aha."
"Ej, sada ću baciti čaroliju za zacjeljivanje. Čujemo se kasnije, može?"
"Okej. Izliječi se brzo! Ćao!"
"Kakav je to pozdrav?"
"Ma, talijanski. Znaš, ćao."
"Ćao?"
"Da. Ćao."
"Okej. Ćao onda!"
"Ćao!" Isključila sam mobitel i stavila ga na noćni ormarić, a zatim bacila na sebe čaroliju zacijeljivanja, što je potrajalo nekoliko sati.

Stigla sam do Aisuove kuće tren prije nego se spustio pljusak. To zapravo i nije bila kuća, nego hram. On i njegova sestra Asami nisu imali obitelj ni prijatelje, pa su ih svećenici primili u hram. Zauzvrat, Aisu i Asami rade kućanske poslove tamo. Čim sam pokucala, Aisu je otvorio vrata. „Haku! Što radiš ovdje? Zar si došla pješice? Uđi, prehladit ćeš se.“
„Da, došla sam pješice. Pa, došla sam razgovarati o onome što se jučer dogodilo. Nadja mi je rekla da si ti doveo pomoć i spasio me. A i kada si ono rekao... Da ne možeš ubiti mrtvoga...“
„Ah, shvaćam. Uđi,“ upao mi je u riječ. Ušla sam i izula cipele. „Idemo do sobe za goste. Tamo ćemo moći u miru pričati.“
Pa, hram je ogroman. Izvan grada je i treba se uspeti po tisuću i dvije stepenice. Brojala sam. Mislim, nije mi se nikamo žurilo, pa... Zidovi su bili papirnati, ali nije bilo hladno. Ovo mjesto je sveto, zato je atmosfera ovdje uvijek drugačija. Mimoišla sam se s dva svećenika i pozdravila ih, naklonivši se. Uzvratili su mi pozdrav.
Ušli smo u sobu za goste. Pa, papirnati zidovi bili su oslikani pticama i drvećem. Pod je bio drven, a stol malen, za kojim se trebalo klečati. Nimalo ne volim klečati, ali nema tu pomoći. Žene u Japanu to moraju. U sobi je već bila Asami, pripremala je čaj. „Haku! Tako mi je drago da si došla. Upravo radim Zeleni čaj. Hej, upoznala sam jednog totalno slatkog dečka koji...“
„Asami, Haku nije došla ovdje zbog toga,“ rekao je, pomalo grubo. No, Asami je odmah shvatila.
„Bez brige Asami-chan, možemo kasnije razgovarati. Samo da rasplepetemo ovo klupko,“ rekla sam nasmiješivši se. Asami se nasmiješila i nastavila drobiti listiće čaja.
Sjedili smo (to jest, Asami i ja smo klečale) za stolom i pili čaj. „Dakle... Odakle da počnem?“ pitao je Aisu.
„Pa, recimo, imaš li ti zapravo sedamnaest godina?“
„Ne. Još malo pa ću osamnaest.“ Propala fora iz Sumraka.
„Nisam tako mislila. Okej, umro si sa šesnaest-sedamnaest godina. Kada si umro?“ Malo se zamislio. „Prvo progutaj čaj. Ne želim da me popljuješ.“
„Zašto bih te popljuvala?“
„Samo progutaj.“ Srknula sam i progutala. „No?“
„Umro sam 1567. godine.“ Iskreno, bila sam malčice iznenađena.
„Pa, to je i bilo za očekivati. Zato kada te ona krava probola nisi umro, nego zacijelio. Ali ne razumijem kako možeš putovati kroz vrijeme i prostor kada nemaš nimalo magije u sebi.? U čemu je kvaka?“ opet sam srknula čaj.
„Mislim da znaš. Moje ime nije Aisu Kasairyuu. Ja sam Aisu Naruma.“ Sav sadržaj u svojim ustima ispljuvala sam na njega. Asami mu je pružila rupčić. „Ajme... Oprosti...“
„Nema veze. Očekivao sam takvu reakciju.“
„Hej. Znam da je malo čudno, ali... Mogu li dobiti tvoj autogram?“
„Ovo baš i nisam očekivao. Čemu to?“
„Čemu to?! Pa ti si najveća legenda naše povijesti, dandanas svi pričaju o tvojim junaštvima!“
„Znam. To je za očekivati.“ Ljutito sam ga pogledala. „Kako smo skromni,“ rekla sam.
„Ma, samo sam se šalio. Znam to jer sam imao petstotinjak godina da šećem uokolo i slušam što se događa.“
„Ovaj... Možete li mi objasniti tko je Aisu Naruma? Nikada nisam čula za njega,“ rekla je Asami sa smješkom.
„Što, nikada joj nisi rekao?“
„Znala je ona da sam mrtav već neko vrijeme istog trena kad me vidjela i pristala je glumiti moju sestru. Ali nikada joj niasm rekao tko sam zapravo. Možeš li ti?“
„Što, ne želiš biti hvalisav? Imaš zbog čega, iskreno... Pa, Aisu Naruma je bio samurai. Jedan od najboljih ikada, a osim i nevjerojatne darovitosti, talenta i iskustva u mačevanju, nevjerojatnih instinkta, imao je i još jedan dar: mogao je putovati kroz vrijeme i prostor. No, on nije imao magije u sebi, nikakvog talenta za nju, a i bio je čistokrvan čovjek. U jednoj od priča, kaže se da ga je Amaterasu blagoslovila. On je štitio zemlju od ratova, pošasti, demona ii ostalih strahota. Ipak, Aisu je umro u dobi od sedamnaest godina, pod nepoznatim okolnostima, iz nepoznatog razloga. Samo je nestao i tijelo mu nikada nisu našli. A mene zanima... Kako si ti umro?“
„Odrubili su mi glavu.“ Asami i ja smo se zgranule. „To je tako okrutno! Ali zašto?“
„Nisam se htio oženiti princezom Hanul. Zato me ubila.“
„Oh... To je bilo zbog Yuki, zar ne?“
„Tko je Yuki?“ pitala je Asami. Aisu se smrknuo. „Ovaj, ako ne želiš...“ počela sam.
„Reci joj, nema problema.“ Uzdahnula sam. Čovječe, Aisu uvijek zbunjuje. „Yuki je bila Aisuova ljubavnica. Odbio je Hanul zbog Yuki koju je volio više od svega.“
„I još uvijek je volim. Yuki je bila trudna, nosila je moje dijete. A Hanul je naredila da ga... Da ga iščupaju iz njene utrobe. Yuki je još bila živa kada su je spalili.“ Asami zajeca. „To je... To je užasno!“
„Vidio sam kako dijete uzimaju duhovi reinkarnacije. Za Yuki nisam bio siguran. Pa, nju sam tek kasnije pronašao. Kao i svoje dijete. Svoju kćer.“
„Jesi?“ pitala je oduševljeno Asami. Kimnuo je. „Prvo sam našao Yuki, a zatim dijete.“
„Pa? Tko su one bile?“
„Pa, Yuki sam prepoznao po izgledu. Bila je to Enma, tvoja majka, Haku.“ Zgranula sam se. Moja majka je bila reinkarnacija njegove ljubavnice? „Svoju kćer osjetio sam po moći koju je iskrila iz sebe, kao onda kada sam vidio njen duh.“
„Pa? Tko je to?“ pitala sam napeto.
„Ti, Haku,“ odgovorio je. A mogla sam si i misliti. „Onog dana kada si se rodila, zakleo sam se da ću te zaštititi. I uspio sam, ali nisam uspio zaštititi tvoju majku. Bila je snažna vještica, ali ne dovoljno snažna. Žao mi je. Stvarno sam loš muž i otac.“
„Hej, bilo je to davno. I nije kao da si išta mogao, okej? Nemoj se gristi. I usput... Nekako čudno zvuči ovo otac, s obzirom da si samo dvije i pol godine stariji od mene.“
„Ali mrtav više od petsto,“ rekla je Asami.
„Opet. To je totalno prečudno. I sada imam dva oca. Jedan je sa mnom povezan krvlju, drugi duhovno. Jesi totalno siguran?“
„Jesam.“ Klonula sam. Pa, duhovne veze mnogo su jače od krvnog srodstva, ali opet... Sve je to tako čudno. „Hej, a kako si se uspio tako lako uklopiti?“
„Petsto godina lutam svijetom, Haku. Gledao sam kako se sve oko mene mijenja. Znam kako se ponašati kroz čitav vijek, od svoje smrti pa do... Kako bih to nazvao... Uskrsnuća. Nije bilo teško imao sam dovoljno vremena upoznati ljude i njihove navike.“
„Istina... Ali, nije mi jasno, kako si se uspio vratiti?“
„Najiskrenije, ne znam. One noći kada su te opljačkali oni delikventi, htio sam te zaštititi i razveseliti. Iako nisi plakala, mogao sam vidjeti kako si bila poptuno shrvana.“
„Tko ne bi kada bi saznao da te ravnatelj koji ti glumi frenda želi izbaciti iz škole. Ili barem pojesti, s obzirom da je demon,“ prokomentirala sam. Asami kihne. „Istina,“ dodala sam.
„Baš zato. I kada sam ti taknuo rame... Ponovo sam postao živ. Ne shvaćam kako.“
„Sve je to sudbina. Ona ima svoje načine,“ rekla je Asami mudro. „Možda je najveću ulogu igrala Hakuina moć ili tvoje emocije, ali sudbina je tu uplela svoje prste. Tebi je bilo suđeno da imaš to dijete, makar ne povezani krvlju i da je čuvaš. Makar... Možda više poput brata.“
„Okej, prestanite,“ ljutito sam rekla. „Možda mi i jesmo duhovno povezani kao otac i kćer i sve to, ali... Nije kao da ću ja tebe prihvatiti kao oca, Aisu. Šesnaest godina živjela sam uz svog tatu, on me odgajao i mogu samo njega prhvatiti kao oca. Ti si mi bio samo prijatelj, takvog sam te doživljavala, kužiš?“ Aisu se nasmiješio. „Pa, da, razumijem. Iako, malčice jesam očekivao da ćeš biti sretna što smo obitelj.“ Ne u tom smislu. On je mene, pa, privlačio, a sada otkrijem da smo duhovno povezani kao otac i kćer i da bi se on osjećao kao bolesnik? Oh, hvala nebesima što mu se nikad nisam usudila reći da mi se sviđa. „Tko zna za sve ovo?“ pitala sam.
„Pa, osim nas troje i još nekoliko svećenika, Ganjou i Harajuku. Onah je odmah shvatila što se događa, čim me vidjela. Ganjou je shvatio što se događa u onom dućanu,“ odgovorio je. Okej. Ako je Ganjou to odmah shvatio, zašto mi je rekao da ga se pazim? Postala sam malčice sumnjičava. Napokon, ovo je sve mogao smisliti, jer bih i ja za njega osjećala poput oca, ali ne osjećam. Duhovne veze jače su od krvnih.
Pola sata kasnije, krenula sam kući. „Vani lije kao iz kabla. Ostani još malo,“ rekla je Asami.
„Bez brige, teleportirat ću se. Sigurna sam da je teta već podivljala.“
„Zašto se nisi odmah teleportirala?“ pitao je Aisu.
„Nakon čarolije zalječivanja, onaj koji se nije orjentirao prema tom smjeru, ne smije sljedećih sat vremena bacati nikakve čarolije. A onaj koji se time liječio mora prošetati da bi mu se tijelo vratilo u normalno stanje.“
„Pa ti si stručnjak!“ uskliknula je zadivljeno Asami. „Dođi mi još koji put, imam ti dosta toga za ispričati!“
„Okej. Vidimo se!“ rekla sam i teleportirala se. I čim me teta ugledala, upala sam u takvu nevolju.
Pusti ti snježnu vješticu kada se moja teta ljuti.

To be continued...

"Ahh... Gdje smo?" pitala je Yoshiko, pola sata nakon što se navikla na tamu.
"Kako gdje smo, glupačo? Ti si nas dovela ovamo!" urliknula sam.
„Ja? Molim lijepo, ja sam samo tebe poslala ovamo, ali ti si mene uvukla!“ viknula je Yoshiko.
„Pa, trebala bi znati koji si to portal otvorila, kada si me ovako lijepo htijela zarobiti ovdje.“
„A ti kao znaš gdje smo.“
„Ja definitivno znam. Hoćeš da ti kažem? E, pa, mi smo ti u Crnoj Rupi.“ Yoshiko je uznemireno uzdahnula. „Kako ti to znaš? Vjerojatno lažeš da bi mi nabila grižnju savesti!“
„Ne lažem. Ja nisam ta koja je nesposobna odrediti naše odredište.“
"Ne vjerujem ti!"
"Misli što hoćeš. Ovo je Crna Rupa."
"Dokaži! Kako ti to znaš?"
"Jednostavno. Ako se skoncentriraš, osjetit ćeš pritisak negativne energije svuda oko tebe. A i pogledaj oko sebe. Sve je crno, a ima toliko prostora i kada shvatiš, vidjet ćeš da nema tla pod tvojim nogama, a isto tako, ne možeš se pravilno micati. A i ovo mi je već treći put ovdje." I tada je shvatila gdje smo. „Ali... Odavde nema izlaza!“
„U krivu si,“ rekla sam strogo.
„Otkud bi ti znala? Nikada nisi bila ovdje!“
„Dong! Opet si u krivu!“ zapjevušila sam, imitirajući zvono na kvizu.
„Čekaj, ti si zapravo bila ovdje i izašla si?“
„Zapravo, ovo će mi biti treći put da dođem ovdje i izađem.“
„Lažeš.“
„Pitaj Nadju i Kenpachija. Prvi put me poslala Nadja, kada je htijela baciti čaroliju prizivanja. A Harajuku je palo na pamet da bi bilo izvrsno za vježbanje magije. Mjesec dana sam bila tamo, gotovo sam umrla, ali onda sam pronašla izlaz. Drugi put me ovamo poslao Jigozu, jer sam ga kontrolirala. Ovo će biti treći put."
"Ali... Onda znaš kako izaći odavde! Kako?" da je mogla, oblizala bi mi cipele samo da ode odavde. Kako je Yoshiko odjednom počela izgledati patetično! Stavila sam ruku na glavu (facepalm), a onda sam osjetila kako nam se nešto približava. Nešto veliko. I znam da ne želim znati što je to. Pa, morat ću se požuriti. "Ovako, vrlo je jednostavno. Kagayakasu." Dvaput sam pljesnula i moji su dlanovi zasvijetlili. Istog trena, našla sam se u ženskom WC-u. Sljedeći tren, došla je i Yoshiko. "Kako se to...?"
"U Crnoj Rupi, stvorenja ne podnose svijetlo. Sama ćete izbaciti tamo otkud si došla," objasnila sam. Odjednom, Yoshiko je udarila šakom u zid. "K vragu!" Iskreno, prestravila sam se kada sam vidjela koliku je rupu u zidu napravila.
"Čemu to?"
"Joj, ideš mi na živce! Kao da ne znaš da si svrstana pod pet svetih vještica!"
"Aaaa. U tome je problem," zahihotala sam se. Otvorila sam vrata WC-a. "Sada kada to znaš, možda je bolje da me prestaneš gnjaviti," dobacila sam joj prkosan pogled i isplazila joj jezik, a zatim otišla na krov. Tamo nije bilo nikoga. Možda su me baš otišli potražiti? Pa, morat ću ja njih pronaći i objasniti svoj iznenadni nestanak. Odjednom, netko je pao na krov. Očito anđeo, čim je imao ogromna, prelijepa bijela krila. Imala sam osjećaj da ga odnekud znam! Znatiželjno sam ga pogledala. "Oprostite... Što tu radite?" Anđeo je ustao. Ajme meni, otkud ga znam...? Bio je odjeven u školsku uniformu, s prtljagom u rukama. Ovo je bilo smiješno. "Oh, ti me vidiš? Ja, ovaj, tražim Jakubo akademiju," rekao je. To je fakultet na koji ide moj brat. Zašto bi jedan anđeo išao tamo? Moj brat, moj brat... Pa znam tko je to! "Jakubo akademija je prema sjeveru, samo letite ravno i nećete promašiti. Usput... Je li moj brat opet u nekakvoj opasnosti, Ganjou?"
"Eeek! o tome ne smijem razgovarati s tobom, Kenshinova sestra!" rekao je brzo. Prije nego što je uspio poletjeti, skočila sam na njega. Magija nema nikakva utjecaja. Napokon, on je anđeo čuvar mog brata. "Siđi s mene! Nije tvoj brat u opasnosti, nego si ti! Ja sam ovdje samo da bih se pobrinuo da Kenshin ne nastrada ako dođe do otvorenog konflikta!"
"Opa! Ovo je već zanimljivo!" rekla sam zlobno i sišla s Ganjouvih leđa. "Pa? Tko me napada?"
"Ne znam. Ali definitivno nije dobro, čim šalju anđele čuvare okolo."
"Kenshin će biti sretan kad te vidi!"
"Nadam se da me neće vidjeti."
"Njemu teško može promaknuti tip s ovolkim krilima. Napokon, on je moj brat a ja..."
"Si jedna od pet svetih vještica, sve to znam. Oprosti, ali sada sam u žurbi. Pozdravi Harajuku!" reče i poleti.
"Ha! Znala sam da ti se sviđa!" viknula sam za njim, kad je već bio u daljini.
"Nije istina! Ne sviđ..."
"Pazi stup!" ali nije pazio. I zaletio se u stup. To je definitivno boljelo. Nasmijala sam se i mahnula mu kada je ponovo poletio. Ganjou je jedan jako nespretan anđeo. Ali njegova moć je zato velika. Ne moram vas upozoriti da nespretnost i velika moć ne smiju ići zajedno.

Baš sam skoknula do dućana. Teta je radila ramen. Bože, to nisam godinama jela. Inače jedemo svašta (jednom je napravila nekakvu sarmu i brijem da se ono uz to zove pire krumpir. Kako su ga zgnječili!), pa čak i amerčki junk, ali japansku normalnu hranu - ma šta ti je. Ušla sam u dućan i - pogodite tko je bio tamo. Moj najdraži Aisu! S njim je bio i Kenshin, a kraj njih je bio - Ganjou. Obojica su ga mogli vidjeti, pa se zakamuflarirao u studenta, da ga svi vide. "Bok ljudi! Šta ima?" pitala sam, veselo.
"O! Sisterice! Hej, upoznat ću te s Aisuom, on je sjajan tip!"
"Ma, znamo se mi već," rekao je Aisu.
"Znate?" pitao je Kenshin.
"Znamo. Idemo skupa u školu. Kak si, Ganjou?"
"Ne zafrkavaj me, molim te," nadureno reče.
"Hej, nisam ti ja kriva što ne gledaš kuda ideš."
"Pa kada me zafrkavaš non-stop. Usput, bih li mogao s tobom razgovarati... Nasamo?" Kaj sad hoćeš?
"Jel vezano za tvoju dragu? Hoćeš da vas spojim?"
"Molim te, ne zezaj me. Ovo je važno."
"Odakle se vi znate?" pitao je Aisu. "Mislim, znam, Kenshin je tvoj brat, a Ganjou...?"
"Ma, Ganjou je Kenshinov najbolji prijatelj. Otprilike kao Nadja i ja."
"Nije istina," rekao je Ganjou.
"Rekla sam otprilike. No, kaj oćeš?" Malo smo se udaljili od Kenshina i Aisua.
"Taj Aisu... Nešto i je sumnjivo oko njega. Kao da nije zapravo odavde."
"Pa i nije. Iz Okinawe je."
"Uozbilji se, Haku. Ne, nešto mi smeta oko njega, ali ne mogu shvatiti točno što. Čuvaj ga se, u redu?"
"Ma, kajgod."
"Moraš ovo shvatiti ozbiljno! Moji instinkti mi ovo govore!"
"U, sjećam se kad su ti instinkti rekli da kontroliram Jigozua, pa sam završila na putovanju u Crnu Rupu na mjesec dana."
"Joj, može biti da nisu uvijek točni ali..."
"Eto! Zašto mu ne bih vjerovala?"
"Haku... Ti si zaljubljena u njega?" U tom trenu, netko je Ganjoua gurnuo u stranu. Ispred sebe sam vidjela samo mač. A zatim... Aisuova leđa. Bilo je prebrzo da bih reagirala. Mač mu je probo utrobu, vrela krv me poprskala. "Aisu!" vrisnula sam.
"Mladi dečko... Šteta što je morao umrijeti." Spodoba je skinula crni šešir i kaput. Bila je to žena, odjevena u bijelo, crne kose i bijelog lica, crvenih usana i plavih očiju. Nije imala noge. "Snježna vještica," šokirano sam rekla. Izvukla je mač iz Aisua i stavila mu je ruku na lice. Aisu je još stajao. "Kako lijepi dečko. Stvarno šteta što je umro."
"Ja nisam mrtav," rekao je odlučno Aisu. Dućan tada nestane. Našli smo se na onom napuštenom gradilištu. "Ohoho! Pa dečko je moćan! Kada je nas troje poslao ovamo!"
"Aisu! Pa zar ti nisi..."
"Nema, vremena, Haku! Gledaj, ja jedino mogu putovati kroz vrijeme i prostor i povesti najviše dvoje ljudi sa sobom. Ti imaš veću moć, ti je moraš uništiti!"
"ne možeš uništiti demona, budalo!" rekla sam, zagrlivši ga. "Ali možeš ga ubiti." Pogledala sam prema Snježnoj Vještici s mržnjom u očima. Ona se nasmiješila i izvukla svoj ledeni mač. "Oboje imate tako lijepo lice... Jedva čekam da vas oboje pojedem." Spustila sam Aisua nježno na tlo i sebi stvorila katanu. "Platit ćeš mi za ovo, smeće."
"Opa! Nisam znala da ste vas dvoje ljubavni par! Ovo bi moglo postati... Zanimljivo," zarežala je ovo zanimljivo. Istog trena, napala me. Njeni pokreti bili su nevjerojatno brzi, jedva sam ih mogla vidjeti. Mogla sam se samo obraniti, nisam imala dovoljno vremena za napad. A udarala je žestoko.
Svako malo, pokušala bih joj pobjeći. Skakale smo uokolo, igrale se lovice, a tada je zastala. Otvaranje! Odsjekla sam joj lijevu ruku, a ona mi je zauzvrat probola rame, porezala me po licu i zabila mi je mač u nogu. Svaki put kada bi izvadila ledenu oštricu, krv bi me zapekla. I vrisnula sam od boli. Udarila me nogom u glavu. Jigozu je istina, snažan, jedan od tri najjača demona Podzemlja, ali Snježna vještica nije iz Podzemlja. Ona je čak tri puta jača od Jigozua. Moj najveći problem je bio što je toliko brza. No, imala sam ideju. Približila mi se. "Tvoja krv... Tako dobro miriše." Oblizala je krvavu oštricu mača dugim, plavim jezikom. Nasmiješila se, pokazavši mi očnjake. "Jedva čekam da te pojedem." Potrčala je i gotovo mi je odsjekla glavu, ali sam umaknula u zadnji čas i udarila je nogom u zglob. Urliknula je. Tada sam joj zgrabila ruku i brzo je izudarala, sve do ramena, a onda odskočila od nje, na vrh urušene zgrade (koja je, usput, bila visoka pedeset metara). "Hahaha... Hahaha... Hahaha... Misliš da ćeš šamaranjem uspjeti pobjeći? E pa imam... Što? Ne mogu pomaknuti ruku!"
"Heh... I demoni imaju živce," rekla sam.
"Nema veze. Ionako te mogu ubiti, čak i bez ruku." Poletjela je. Nije imala noge, zaboga! Jedan tren je bila tamo dolje, a drugi iza mene. I zagrizla je moj vrat. Boli... Nije ni bilo. I tada, sve se zacrnilo. Nisam ništa vidjela, nisam ništa osjetila. Samo sam mogla čuti. "Aaaargh!" to je bila vještica, koja je vrištala. "Imam Haku! Nadja, drži vješticu!" to je bio Harajukin glas.
"Odmah!"
"Aaaargh! Puštajte me vi beskorisni, ogavni..."
"Smithie! Ne mogu je držati, onesposobi je!" Čula sam eksploziju. To Smithie vjerojatno detonira one svoje leteće krave.
"Aisu! Tvoj red!" vikne Smithie.
"Waaaaaaaah!" urliknuo je Aisu. Čula sam krik boli.
"Aisu! Ne mogu je više držati!" vikala je Harajuku. Vjerojatno sam joj ispala. I dalje nisam ništa osjetila, ali mogla sam vidjeti vješticu kako polako nestaje. Iznad sebe, ugledala sam Aisua. "Aisu... Zar ti nisi..."
"Ne možeš ubiti nekoga tko je već mrtav. No, ti mi izgledaš kao da ćeš umrijeti svaki tren."
"Haha... Kasnije ćeš mi sve objasniti jer... Ništa ne razumijem... A imam osjećaj da ću se onesvijestiti... Svaki čas." I baš kada sam to rekla, jednostavno sam pala u nesvijest.

To be continued...

Izbrisala sam tragove borbe koliko sam mogla, preobrazila energiju, a onda se transportirala kući. Maknula sam energetski štit koji je štitio kuću. Ušla sam u kuću, došla pred djeda, oca i tetu i ispričala se, a zatim objasnila sve potanskosti. "Ma, znao sam ja to, ne moraš se brinuti, ne ljutim se ja," rekao je djed, koji je ionako nagađao o mojoj moći. Otac je bio ponosan na mene, zato što sam poput majke. Ali teta... Teta se činila slomljenom. "Teta, ja... žao mi je."
"Dođi ovdje, sjedni kraj mene," rekla je. Sjela sam kraj nje, a ona me zagrlila i počela plakati. Mislim da znam zašto. Moja majka i moja teta bile su najbolje prijateljice od malena. Moja teta je znala da je moja majka vještica i znala je za Harajuku, iako je tada uzimala oblik guštera. Kasnije, moja majka se oženila mojim ocem, tetinim bratom. Prvo se rodio Kenshin, a kada je on imao pet godina, rodila sam se ja. Kada sam ja imala pet godina, majka je umrla. Teta, djed, otac, majka, Kenshin, Harajuku (u obliku guštera) i ja bili smo na pikniku, kada nas je napalo tisuću demona. I to tisuću najjačih demoni ikad. Htijeli su mene i moju moć, htijeli su me proždrijeti. Ti se događa svim vješticama u dobi od pete do desete godine. Ali ne u ovolikom broju. To je bio znak da ću ja biti vrlo moćna, možda i najmoćnija u povijesti. Dakako, to su znale samo majka i Harajuku. Moja majka, koja je bila moćna vještica, štitila je nas petero uz pomoć Harajuku. Ubila je svu tisuću. Iscrpila se u potpunosti. Tada je došao tisuću i prvi, polu-demon (poludemoni mnogo su moćniji od običnih demona), koji je bio ljubomoran jer se majka nije željela udati za njega. Pokušao me ubiti, ali majka je stala između nas dvoje i... On ju je raskomadao. Od užasa sam vrisnula, a tada je moj djed, pun ljutnje i mržnje, u jednom je udarcu zaklao tog demona. Harajuku je nestala bez traga, ali vratila se za nekoliko dana u obliku mačke.
Tako sam ja ostala bez majke. Preboljela sam to davno, ali i dalje je to nekako... Nekako mi i dalje vlaži oči. Taj dan, otac je izgubio svoju ženu, djed svoju kćer, Kenshin i ja svoju majku, a teta... svoju najbolju prijateljicu. Iako smo je svi mi preboljeli, teta ima fotografsko pamćenje i ne može je preboljeti. Zato plače kada se sjeti njene smrti. Zagrlila sam tetu i pokušala je utješiti. U taj tren, Kenshin je došao kući. "Helou, ovo vam je zadnji dan da me vidite ove godine, jer idem u dom, tako da, ako hoćete, možete plakati i... Hej, teta, zašto plačeš, pa nisam mislio ozbiljno!"
"Saznali su da sam vještica," rekla je Harajuku, u obličju mačke. Kenshin se stepe. "Harajuku, molim te! Ne plaši me!"
"Ne kužim te, zar nikad nisi vidio mačku koja govori?"
"Ne!"
"Tvoj problem." Kenshin zakoluta očima, a onda sjedne kraj tete. "Hej, teta, nemaš brige, Haku je vrlo jaka vještica, možda i jedna od najjačih u povijesti. Nemaš frke s njom." Teta, koja je sada plakala, odjednom se počela grohotom smijati. "Hohoho! Tko kaže da plačem! Samo sam vas sve zezala! Hohoho, ne mogu vjerovati da ste nasjeli!" Ustala je i odhohohokala u kuhinju da tamo pati u tišini. "Ovaj... Vidim da je ona dobro. Hoćete se pozdraviti?" Udarila sam ga šakom u glavu. "Idiote! Samo si pogoršao stvar!"
Nekoliko dana kasnije, vidjela sam vijesti i pala u nesvijest na tjedan dana.

Išla sam s Nadjom u školu ovaj put. "I? Kako je prošlo kazanje istine svojima?"
"Pa, muški spol je to dobro primio, ali teta... Pa znaš, sjetila se moje majke i..."
"Razumijem."
"Usput, znam da ste se ti i Harajuku dogovorile da prizovete Jigozua."
"Ja, ovaj..."
"I nemoj se izvlačiti jer te dobro poznam, Nad-ja!"
"Aiii, okej, okej, sori. Ali samo da znaš, nisam ga namjerno prizvala... Sam je izletio van!" Uzdahnula sam. "Ma, kako god. Nije bitno. Samo što smo mi izazvali potres na Haitiju i..."
"Niste. To je bio Luci, znaš da ga je Had zadužio za potrese."
"Marš."
"Stvarno, marš. Ali, ima tu još nešto. On je htio da mu postanem snaha."
"MOLIM? Misliš, Kenpachi..."
"Da."
"Ovo je loše."
"Jako loše."
Pa, što se tog Kenpachija tiče... On je polu-demon. Jigozu se zaljubio u neku ženskicu s kojom je imao djecu, Kenpachija i njegovu sestru blizanku, Nozomi Sasaki (koja se druži s Yoshiko i također je jednako popularna). Nije stvar u tome što je Kenpachi ružan. Nasuprot, on je veoma, veoma zgodan. Ima nevjerojatnu snagu, brzinu, lijepo lice i krasan jezik, novac, i još prije je pokazao interes na mene ALI... Taj tip nije za mene! Neću njega, hoću Ais... Nije bitno. Nekog drugog. I zbog njega ionako upadam u nevolje. Recimo, Sasuna Kyoto koja je jedna od njegovih obožavateljica me mrzi (a i ona je iz Yoshikonog Tria). A imam problema s Yoshiko jer se družim s Aisuom. I dok sam tako glavinjala, ušla sam s Nadjom u školu i sakrila se u učionicu. K vragu!
Nadja i ja smo pod velikim odmorom išle jesti na krov. Došli su nam Aisu i Smithie u posjet. Smithie je crnjo iz Brazila, zove se Daniel Smith. Voli skejt, break dance i rap. Bar se tako predstavlja. Zapravo je izvanzemaljac s planeta Kuroi, planet crnih ljudi, crnčuga poput njega. Ovdje je da istraži nešto i iskreno, kako kaže, toliko mu se sviđa ovdje da ne želi otići. Po svemu izgleda normalno, osim po bolesno plavim očima (plavije nego Kenshinove) koje crnci na planetu Zemlji jednostavno ne mogu imati. No, zato postoje leće, što mu nije ugodno nositi.
Na Zemlji imate baš svega. Samo morate znati kako gledati. Recimo, prošle godine je jedan ogroman zmaj gotovo zapalio školu, a taj su fenomen objasnili kao eksploziju u kuhinji ili tako nešto. Kako glupi ljudi. Prije se lijepo znalo za vještice fantasy bića, demone, izvanzemaljce, a onda su došli znanstvenici i oglupavili ljude. Ah, kajgod. Ovako je barem zabavnije.
"Yo, čuo sam da si uništila Haiti. Kako si mogla, to je okrutno!" rekao je Smithie, udarivši me po leđima. Ispljunula sam zalogaj koji sam upravo progutala. "Idiote!" viknula sam, uzvrativši mu udarac.
"Nije ona kriva zbog potresa. Luci je kihnuo," rekla je Nadja, pa smo prasnuli u smijeh.
"Tko je Luci? I zar je Haku stvarno bila na Haitiju?" pitao je Aisu.
"NE!" urliknuli smo na njega svo troje.
"Hej, hej, smirite se, što sam vam učinio?" upita i kiselo se nasmiješi.
"Ne... Ništa..." promrmljala sam, prestravljeno. Marš, što ako sazna? Većina ljudi se boji onoga što ne znaju. Moramo biti pažljiviji. "Ja, mislim... Moram na kratko na WC,"
"Nemaš frke," reče Nadja.
"Možda bi te Aisu mogao otpratiti?" predloži Smithie, zlobno se nasmiješivši.
"Pa da! Zašto ne?" pitala je Nadja, s istim izrazom lica. Marš, zaključat će nas. "Pa, mogao bih..." počeo je Aisu.
"Ne!" prekinula sam ga naglo. "Ovaj, mislim ne... Brzo ću se vratiti." I prije nego što si išta uspijeli reći, šmugnula sam s krova.
Naravno da nisam išla na WC. Mislim, jesam, onaj skroz dolje, ali samo zato što sam osjetila naglo iskrenje moći. Šta ona glupa Yoshiko sada radi? Preskočila sam stubište i navalila u WC, a u ženskom WC-u NIJE bila Yoshiko. Pa, ni njene kompanjonice. Guess who was it? Ma, ajde, znam da znate, nije teško. "Ti? Što radiš u ženskom WC-u?" urliknula sam. Kenpachi se zavodljivo nasmiješio. "Jesi li došla jer ti je bilo sila ili si osjetila malo moje magije?"
"Bilo mi je sila."
"Kako to? S krova do ovdje, a na sva tri kata imaš barem jedan WC." Sve više mi se približavao. Okej, let's get outta here. "Možda ću ići iskoristiti gornji," rekla sam i oprezno otvorila vrata. Kenpachi me zgrabio, odgurnuo od vrata i zaključao ih. "Koji...?" Baka, baka, BAKA! Magija je poput otiska prsta (osim kod demona), zašto nisam mogla prepoznati da to nije njeno? Kada žurim bezveze, odmah sam mu pala u zamku. Zgrabio me za ruku. "Znao sam da će te iskrenje magije privući na njen izvor kao pčelu na cvijet. A kako si samo brzo došla! Nevjerojatno." Pokušala sam istrgnuti ruku. Jače ju je stisnuo. "Ne opiri se. Ako je u pitanju brutalna snaga, nemaš šanse protiv mene."
"Ma nemoj," rekla sam zgrabila ga za rame i udarila u međunožje. Trebala sam znati da to neće imati nikakva efekta. Njegova jaja kao da su čelična, pa je mene boljelo koljeno. Marš. "Zašto ne iskoristiš magiju na koju si toliko ponosna?"
"Obećala sam da ću pokušati sakriti svoj talent," bezobrazno sam odbrusila.
"Aww, kako slatko od tebe! Zaslužuješ poljubac!"
"Radije ga ne bih htijela." Nabio mi se u facu. Marš. Izvana sam čula glasove. "Hej, zaključano je." Ma super. To je bila Nozomi.
"Hej, možda se netko ljubi unutra! Ajmo im upasti!" Sasuna. Ženska koja je totalno zaljubljena u Kenpachija. Okej, ne treba mi ovo.
"Evo, odmah ćemo otključati vrata." Yoshiko. K vragu! Ne mogu se teleportirati, a bez da se ne otkrijem. Palo mi je nešto na pamet. Vjerojatno neće uspijeti, ali vrijedi pokušati. "ODBIJ OD MENE, SVINJO!" urliknula sam i počela se bacakati.
"Opa, pa ja to čujem glas naše Hakuchou!" zahihotala se Nozomi.
"Možda je netko siluje! E, to bi bila predstava!" nasmijala se Sasuna.
"Mogli bi je snimiti."
"NE!" urliknula sam na njih. Iako, možda nisu mogle čuti, s obzirom da mi je Kenpachi stavio ruku na usta, pritisnuo me na zid da se ne mogu micati. "Ako ti je tolika frka, zašto ne iskoristiš magiju?"
"Mmmf!" U trenu kad sam zamfmfmkala , ove tri su upale u WC. I ostale zatečene. "Mfmmmmfff!" To je trebalo značiti: 'Nemojte tu samo stajati, pomozite mi!" Sasuna je zacmizdrila. Yoshiko ju je zagrlila i pogledala me s mržnjom tako da su me prošli hladni trnci niz leđa.
"Kenpachi! Što to radiš?" urlikne na njega Nozomi. "Makni se od nje!" Polušao ju je. Tako sam ga gadno opsovala i pobjegla iz WC-a. Možda bih ga i udarila, ali ako mu s mudima nije bilo ništa, kako bi tek bilo da sam ga zviznula jednom u glavu? Odjurila sam na drugi kat i pokušala se smiriti. Okej, Yoshiko će me sada htjeti ubiti. Ne samo da se družim s tipom na kojeg je ona bacila oči, već me i Sasunin najdraži gotovo silovao. Odjednom, Yoshiko se pojavila iza mene. Vidjela sam je u odrazu u zrcalu. Okej, sada bi se trebala praviti šokirana, jer je iskoristila teleportaciju. Naglo sam se okrenula i ko fol zaprepašteno pitala: "Kako si to...?"
"Začepi, droljo," prekinula me s glasom punim mržnje. Ma super. Sada će baciti neku vračariju na mene i morat ću se otkriti. "Prvo flertaš s Aisuom, a sada i s Kenpachijem. Kako se usuđuješ?"
"Ali ja nisam..."
"Platit ćeš za ovo. Platit ćeš za ovo dobro, kurvo!" Svijetla u WC-u su se naglo ugasila, a njena kovrčava kosa je zaplamtjela. Ona mahne rukom i naglo se otvori portal. Koji me počeo usisavati. "K vragu! Znala sam da će do ovoga doći!" urliknula sam i ljutito pogledala prema Yoshiko, koja me pogledala podrugljivo. Uvučna sila bila je prejaka. Pa, čak je i meni teško boriti se protiv toga. "Ti ideš sa mnom, dušo!" viknula sam, poput prave vještice i uvlačna sila je zahvatila i nju. "Kako si...?" šokirano je pitala.
"Nisi ti jedina vještica u školi!" riknula sam. To sve se dogodilo u samo jednoj sekundi. U sljedećoj sekundi već smo bile u tami.

To be continued...

"Okej, Harajuku, zašto si me ovamo dovukla?" Nalazile smo se na napuštenom gradilištu, na rubu grada. Kako sam ovamo dospjela? Harajuku je skočila na mene i teleportirala me ovamo. Harajuku, trenutno mačka, sjedila je na gredi. "Nemoj mi reći da nisi osjetila ono iskrenje moći?"
"Kakvo iskrenje čega?"
"Ti beskorisna vještice!" urliknula je Harajuku, skočila i ogrebla me po licu.
"Hej, čemu to!" kriknula sam i mahnito stavila ruku na obraz. "Stvarno preburno reagiraš."
"Energija je bila toliko negativna, kao kada si ti prizvala Jigozua, koji je najmoćniji sin Hada."
"O, i kontrolirala sam ga punih deset minuta."
"To nije nešto za zafrkavanje!" Zapravo, osjetila sam, još na putu kući. Bilo je tako jako da je bilo nemoguće promašiti toliko negativne energije. Harajuku me strogo pogledala. "Joj, dobro, bacit ću se na posao." Dotaknula sam tlo. "Nema ostataka. Kod vještica, magija se rasprši i ostane u zraku. Ovo je sigurno alkemičar. Kod njih tragovi ostaju samo na jednom mjestu. Znači, tražimo pentagram."
"Vrlo dobro, Haku. A gdje ćeš naći pentagram?"
"Treba mu nekoliko sati da nestane, kako energija počne cirkulirati u prirodu i pročišćavati se. A alkemičari najviše koriste mračna mjesta."
"Kako to znaš?"
"Nadja mi je rekla."
"Lijepo."
Nije mi trebalo dugo dok nisam našla pentagram. Svjetlio je crveno, krvavocrveno što znači da je netko upravo prizvao vrlo moćnog demona. Možda Jigozua? Njemu sigurno neće biti drago što me vidi. "Što sada?" pitala je Harajuku i odmah sam shvatila - ovo je njen još jedan glupi test. Ah, dobro. Udarila sam u znak i istog trena je nestao. Ubrzala sam proces pročišćavanja i uklapanja energije u ciklus. To vam je samo fizika. Energija nikad ne nestaje, samo se pretvara, ali ne može se pretvoriti dok nije pročišćena. To je autopurifikacija. Kada bi se negativna energija pretvorila u recimo, kinetičku, svijet bi počeo odumirati. Ali, to je jednostavno nemoguće. Proces se može samo ubrzati ili usporiti.
"Idemo pronaći to veliko nešto, što god bilo."
"Znaš li što tražiš?"
"Pa, ili je to Jigozu ili Crna Beštija."
"Moli se da je Crna Beštija. Jigozu je bio jako ljut kada se oslobodio tvoje kontrole. Budi oprezna." Kimnula sam i pljesnula rukama, što je aktiviralo magiju za traženje te dvojice. Pa, dobila sam odgovor. Jedan je neprisutan, drugi se nalazi u mom kućnom dvorištu. K vragu Harajuku! Želi da moji napokon saznaju tko sam. Pucnula sam prstima i stvorila metlu. Pa, neke stvari iz tračeva su istina. Sjela sam na metlu i poletjela prema kući.

"Teta! Teta, odi u kuću, pripremam vatromet!" vikala sam, uskočivši u dvorište. Metla se rasplinula u zraku. Teta je pila čaj u dvorištu, zajedno s djedom i nekim nepoznatim čovjekom. Bio je odjeven u smoking i bio je abnormalno visok. Imao je dugu, crnu kosu vezanu u rep i strogo lice, s ožiljkom preko oka i tetovažom leptira. To sam mu ostavila prošli put. Odmah sam ga prepoznala. "Oh! Haku, dobro da si došla! Ovo je Jigozu, pokupila sam ga na ulici. Bio je u nesvijesti!" Mo'š si mislit. "Jigozu, ovo je moja mala nećakinja Haku."
"Drago mi je, Haku."
"I meni."
"Sada, o kakvom si to vatrometu pričala?"
"Nećeš vjerovati, ali morat ćeš vidjeti."
"Oh, o čemu to pričaš?"
"O ovome," umjesto mene odgovori Jigozu i njegova prsa naglo eksplodiraju. "Hi-no-me-ro-SU!" vuknula sam. Djed i teta su završili zaključani u kući, neozljeđeni. Oko kuće sam stvorila energetski štit. "Sve da bi zaštitila svoje omiljene, zar ne? Kako slatko. No, ne mogu ti zamjeriti," stavio je ruku na lice. "Ipak. Moram ti vratiti za onu šalu prije nekoliko mjeseci!" vikne u mahne rukom. Val energije me gotovo zapljusnuo. Gotovo. Skočila sam u zrak prije nego me pogodio.
"Što se ljutiš? Vi demoni ste previše uvredljivi!"
"Ja sam kraljevske krvi, jedan od tri najjača demona Podzemlja! Kako se usuđuješ mene kontrolirati!" urliknuo je, dok se sve više povećavao, bacajući na mene sjenu. Iz očiju, nosa i uši mu je sukljala vatra, što je, ako mene pitate, izgledalo urnebesno smiješno.
"I to još punih deset minuta! Kladim se da je to rekord!"
"Mislim da nije dobro da ga izazivaš," rekla je Harajuku. Bila je u svojoj pravoj formi - formi maškara s centra Harajuku iz Tokya. Kosa joj je bila malo smeđa, malo plava, u repu s crvenim, zelenim i plavim dredovima. Jedno oko bilo joj je ljubičasto, a drugo crvenkasto-zeleno. "Ma daj! Znam da je ovo tvoja glupa spačka, Harajuku! Ionako bih teti rekla prije ili kasnije."
"O, da definitivno. Kao što je to tvoj brat trebao izvući iz tebe prije nekoliko godina zajedno s Nadjom, koja ti je tada bila neprijateljica."
"Pa što da kažem? Što manje ljudi zna, to bolje."
"Dosta čavrljanja! Obrani se ako možeš, vještice!" Izrigao je vatru na mene. Pljesnula sam rukama, stvorila vuvuzelu (uz malo dima) i puhnula u nju. Osim što sam stvorila nepodnošljivu buku, stvorila sam i snažan vjetar, koji je poput hurikana ugasio vatru. "Negdje drugdje. Previše očiju." Bacila sam se na Jigzuov nonžni palac i iskoristila većinu energije da nas prebacim na neki otočić (Nekoliko dana kasnije saznala sam da je to bio Haiti. Izazvali smo takve potrese, takvu katastrofu da je cijeli svijet o tome čuo. Tjedan dana sam imala glavobolju i osjećaj krivnje!). Pokušao me zgaziti, ali ja sam onda stvorila svoj čarobnjački štap (s kristalnom kuglom na vrhu), a iz njega je počela sukljati vatra na diva. Div se opekao na stopalo. Počeo je skakati kao divljak od bijesa, stvarajući zastrašujuće potrese. Zato sam stvorila svoju omiljenu metlu, zajahala ju i poletjela. U zraku sam nacrtala pentagram, koji se naglo pretvorio u usisavajući portal koji bi ga trebao usisati natrag u Podzemlje. Ali ovaj ga je samo udario i portal se zatvorio. Pa kad je ogroman! Moram što brže ovog tipa smjestiti nazad u Podzemlje. I pala mi je savršena ideja napamet. Ne mogu ga usisati, onda ću ga natjerati da ode u podzemlje. Ponovo sam nacrtala pentagram. prekrižila sam ruke i stavila ih na prsa. Prvo sam izmolila molitvu, a onda sam rekla čarobne riječi. Ne, nisu to bile Abra Kadabra. "Kakav sad prljavi trik izvlačiš?" urlikne.
"Oh, ti velika, snažna ženo Podzemlja, vladarice smrti, prizivam te... Dođi, pomozi mi, Jabuza!" Iz pentagrama je, uz purpurnu svijetlost, izašla Kraljica Podzemlja, Gospodarica Jabuza, Jigozuova majka. Imala je bijelu kosu dugu do poda, odjevena kao domaćica, s kuhačom u ruci. Na glavi je imala rogove. Vjerujte mi kad vam kažem, izgledala je kao totalno kul mama. "O-oh! Zdravo, majko!"
"Jigozu... KAKO SE USUĐUJEŠ!!! Napadaš ovu dragu mladu damu bez imalo srama... Zar sam te tako učila??? Ljepši spol trebaš štititi ne napadati, ti niškoristi!"
"O-ovaj mama..."
"Ma što 'ovaj'? Moram li ti spomenuti koliko me ova mlada dama častila svojim kolačima i čajem?" Pa, Jabuza voli slatke stvari. "I povrh svega, kasniš na ručak! Sve će se ohladiti, dolazi istog trena ovamo!"
"Ali mama..."
"Ma što 'ali'? Dolazi ovamo!" Jigozu se smanjio i polako joj prišao. Ona ga je zgrabila za kosu i bacila o pod, što je izazvalo ogroman potres na otočiću na kojem smo bili. I veliku katastrofu, o kojoj sam kasnije saznala. "Ispričaj se mladoj dami!"
"Ali..."
"Odmah!!!" Jigozu izdahne, klekne na koljena i nakloni se. "Žao mi je zbog sve boli koje sam ti nanio. Oprosti mi."
"Oprošteno ti je! Oprosti mi zbog one šale od nedavno."
"Nika..."
"Oprosti joj!" urlikne Jabuza.
"Opraštam ti opraštam ti, opraštam ti!" viknuo je, gledavši me prestravljeno. "Tako je već bolje. Požuri, ne mogu te čekati. Hvala na onim kolačima, Haku!"
"Nema problema!" Jabuza je otišla. Jigozu me tada zgrabi za ruku. "Jako dobro obavljeno, nema šta. Možda bi jednog dana i mogli biti na istoj strani."
"Fakat?"
"Ma šuti! Pobrinut ću se da se moj sin oženi tobom."
"Ma šta si ti lud! Nema šanse!"
"Samo ako on to hoće."
"Ma, samo ako ja to želim! nema šanse!" Ali Jigozu je već nestao. Jebemti sve, natovarit će mi glupog Kenpachija za vrat. A taj nema niš protiv da se oženi sa mnom, dapače. I još se moram suočiti s tetom, djedom i ocem.
Ja sam mrtva žena. Tužit ću ga Jabuzi!

To be continued...

Probudila sam se s Harajuku u svojem krilu. Harajuku je... pa, moja mačka. Crna je, imala je ljubičaste oči. Svi su se te mačke ježili (pogotovo ako ih nije voljela). Zato sam je nazvala Harajuku (to je moda, nešto kao punk). „Harajuku! Teško je spavati s tobom u krilu,“ rekla sam i nježno je pomaknula. Ustala sam minutu prije nego što se budilica oglasila, smijuljeći se. Sjećam se kada sam čitala neki ludi strip, 'Borovnica'. Ta Borovnica je najbolji strip-karakter ikad. Odjenula sam školsku uniformu. Zahvalna sam na uniformama, jer Nadja mi je pričala kako joj je bilo u Americi. Smetalo joj je što je stalno morala birati što će odjenuti. Ovako može nečime ukrasiti uniformu i tako ići u školu.
Harajuku mi se počela motati oko nogu. "Harajuku! Pazi, pregazit ću te!"
"Ne obraćaj se meni kao nekoj običnoj mačketini pokupljenoj s ulice," odbrusi joj mačka. Plave oči naglo sijevnu ljubičasto, ali mačka se tada vrati normalu. "Daj se smiri, Harajuku. Što će moja familija pomisliti, da ubijam mačku? I znaš da nisam mislila tako."
"Krajnje je vrijeme da svojoj familiji kažeš što zapravo jesi."
"Pa, Kenshin zna, djed vjerojatno nagađa, ali teta i otac... Pa znaš kakvi su."
"Ti si vještica. To je tvoj identitet. Tvoja priroda. Ne možeš protiv svoje prirode."
"Haku! S kim pričaš?" pitala je moja teta, vičući iz kuhinje.
"Ma, samo si nešto gruntam, ne brini," odgovorila sam joj.
"Pa, čim završiš s gruntanjem, dođi na doručak!"
"Haiii!" Strpala sam par bilježnica u svoju školsku (vojničku) torbu. U nekoliko sekundi sam već trpala sendvič koji mi je teta (koja je UVIJEK u kimonu) napravila u torbu i progutala kruh sa sirnim namazom. Pozdravila sam tatu i djeda, koji su obojica čitali novine. Tata uvijek kupi dva izdanja, da se djed i on ne moraju tući oko toga. Naime, otac i djed vode naš obiteljski Dojo - posebna vrsta borilačke vještine, koja može paralizirati, pa čak i ubiti. No, tehniku ubijanja (tradicionalno) žene nisu smjele naučiti. Nije kao da me zanimala, zapravo. Iako, Nadja, moja najbolja prijateljica je bila jako ogorčena zbog toga. Ona vam je feministica, shvaćate što mislim. Nije kao da želi ubijati ljude okolo.
Izletjela sam u dvorište i zaletila se u svoga brata, Kenshina. Kenshin je već na fakultetu, uskoro će se preseliti u studentski dom. "Hej, sister. Čemu žurba?"
"Žurim u školu."
"Da te odbacim? Na novoj Hondi?"
"Imat ću problema."
"Zašto? Profesori će te gnjaviti? Reci im da sam ti brat. U biti, i jesam. Ne moraš lagati."
"Ma boli njih kita kaj me ti vozikaš na bajku bez kacige. Ne, nego će me opet one tvoje obožavateljice gnjaviti."
"Haha, pa, samo mi laskaju," reče Kenshin i prođe rukom kroz kosu. Kao da mu smeta njihovo laskanje. "Dakle?"
"Ajde, može. Profuraj me."
"Uzmi kacigu."

I imala sam pravo. Njegove obožavateljice su ponovo poludile. No, tu bih i ja dobila svojih pet minuta slave. Ispitivale su me o Kenshinu i tako da sam koji tren bila u centru pažnje. Nadja mi je mahnula s prozora učionice. Mahnula sam i ja njoj, na brzaka odgovarajući na pitanja rulje. "Koliko godina ima tvoj brat?"
"Dvadeset."
"Oo! Je li model?"
"Ne, upravo je upisao fakultet."
"Koji?"
"Ma, želi biti detektiv." Provukla sam se u školu, potrčala uz stepenice. Nadja definitivno ima onaj iPod o kojem smo toliko pričale. Po putu sam se zaletila u Aisua Kasairyuua. "Sempai*!" Aisu je totalno zgodan. Moglo bi se reći da mi se sviđa. Mislim, samo njemu govorim 'sempai', prema ostalima sam jako bezobrazna.
"Haku, ne zovi me sempai. Osjećam se staro. Čemu žurba?"
"Ma, Nadja je kupila onaj iPod o kojem toliko pričamo."
"Onaj super skupi? Moram to vidjeti! Tko joj daje novce za sve to?" reče i zajedno smo se uputili na drugi kat.
"Pa, što se novaca tiče, ona definitivno nema problema."
"Istina."
"Oho! Vidi, vidi, klošarica se druži s mojim prijateljem." Na vrhu stubišta je stajala Yoshiko, najpopularnija, najzgodnija, najbogatija i najrazmaženija cura u školi. Praktički nedodirljiva, sasvim savršena... Mrzim savršene ljude. Čovjek je razuman samo ako ima mane, veće ili manje. "Aisu? Družiš se s Yoshiko?"
"Ne baš." Ovo 'ne' je naglasio. "Samo smo se sreli neki dan... Nije kao da se družimo. Daj, hoću vidjet Nadjin iPod." Yoshiko se podrugljivo nasmiješi i siđe niz stepenice. Stala je kraj mene, samo da bi mi kratko rekla "Neka bolja pobijedi." Pojavio se led pod mojim nogama i naglosam se poskliznula. Pa, ima jedna mala stvarčica. Yoshiko je također vještica. Za razliku od mene, koja se volim dokazivati bez magije, ona ih stalno koristi. Zato to znam, meni je gotovo nemoguće ne primijetiti tragove magije. A zna li Yoshiko da sam i ja vještica... Pa nisam sigurna u to. "Haku!" čula sam Nadjin krik. Okrenula sam se na noge i dočekala se na njih.
"Opa! To je bilo totalno kul!" reče Nadja i poleti do mene. Pa, samo je skočila niz stepenice, ali činilo se kao da je poletjela. A još njena crvena kosa... Nije ni čudo što je dobila nadimak 'Feniks'. Nadja je uvijek imala svoj način upadanja. A i bilo ju je teško promašiti. Uniforme su nam bile bijela košulja, tamnoplava karirana kravata i tamnoplava suknja do koljena. Njena suknja bila je prekratka i ukrašena bedževima, a ispod je nosila tajice. Na košulju je sašila svakakve gluposti, pa nije ni bila bijela. A na lijevoj ruci joj je uvijek bila crna rukavice s crvenim zvjezdicama. Profesorima je išla užasno na živce.
"Pa... Djed me to naučio."
"Da znam. Hej, kupila sam onaj iPod!"
"Ne vjerujem!" javio se Aisu. "Moram to vidjeti." Aisu se uvjerio u Nadjin nevjerojatni iPod, a zatim nas je otpratio do učionice. "Hej, vidimo se pod velikim odmorom?" pitao je Aisu. "Smithie će doći."
"Oh, ne nadaj se tome. Imam nedovršenog posla s njim. Možete se ti i Haku naći zajedno. Sami. Bez nas," Nadja će.
"Nadja!"
"Hej, samo se šalim."
"Bok, cure."
"Bok!" u isto vrijeme smo rekle. Nadja se počela hihotati. "Čemu sad to?" pitala sam.
"Lucky girl! Savršena prilika da osvojiš Aisua! Samo malo začarobiraš njegovu hranu i..."
"Nema šanse. Mi smo samo prijatelji."
"To uvijek kažeš, ali znam da ti se zapravo sviđa. I znam da se ti sviđaš njemu. Inače je uvijek hladan, ali prema tebi je potpuno drugačiji. Hej, a kako ste se upoznali?"
"Pa... Bilo je to prošle godine. Bio je listopad, mislim i padala je kiša. Neki dečki su mi ukrali kišobran, pa sam se morala sakriti pod izlog one knjižnice. Netko mi je taknuo rame i ja sam se okrenula i vidjela sam njega. Tada je imao dugu kosu i bio je odjeven u kimono. Kao da je iz feudalnog Japana, znaš na što mislim. 'Tko...' pitala sam.
'Oh... Oprosti što sam te preplašio, nisam mislio da...'
'Zašto si odjeven ovako?'
'Što, ja ovako? Ja, mislim, ovaj... Kladio sam se sa svojom sestrom. Rekla je da... Ako priđem djevojci odjeven ovakav i bez da se preplaši, da će mi dati 5000 yena. I da će me služiti svaki dan.'
'Haha, smiješno.'
'Ovaj, znaš li možda neko mjesto gdje bih mogao kupiti odjeću? Doselio sam se prije dva dana i...' Bio je jako zgodan, a i šarmantan, imao je nekakav... gospodski naglasak i jako mi se svidio, pa sam pristala. I tako smo se upoznali."
"Ah, slatko!"
"Iako, dosta se promjenio od tada. Činio se nekako... Otvoreniji. Sada je nekako drugačiji nego tada."
"Pa, ako ikako hladniji može biti. Samo je prema tebi topao."
"Nije istina! I prema tebi je drag!"
"Samo zato što sam tvoja prijateljica!" Tada je ušao profesor. "Svi na svoja mjesta! Danas ćemo učiti o..."

To be continued...

Hakucho je naizgled obična petnaestogodišnja srednjoškolka. U školi je među najboljim učenicima, iako se ne voli previše izdvajati. Uvijek vedra, uvijek živahna. Ima pomalo ludog oca koji se ponaša djetinjasto, jednako djetinjastu tetu koja je uči 'ženskim stvarima', brata kojeg gotovo nikad nema kod kuće, djeda koji je trenira borilačke vještine i mačku Harajuku koja je uči magiju. Jer, u tome je upravo stvar; Hakucho je vještica, a njena mačka je demonica-pomoćnica. Čak je i Nadja, Hakuchoina najbolja prijateljica alkemičarka.

I sve to bi bilo u redu, da Yoshiko, popularna djevojka u školi, nije iz ljubomore poslala Hakucho i sebe u drugu dimenziju. Iako su se bez ikakvih ozljeda izvukle, čudne su se stvari počele događati i Hakuchoin je život u opasnosti. Zašto samo njen? Samo je jedan način da saznate...

Svaki dan iščekujte novi post (iako ne znam hoću li ih zaista izdavati baš SVAKI dan).

Nemojte vi mene shvaćati ozbiljno, trenutno sam in the mood.
Baš sam si lijepi dizajn izabrala, ne? xD