"Okej, Harajuku, zašto si me ovamo dovukla?" Nalazile smo se na napuštenom gradilištu, na rubu grada. Kako sam ovamo dospjela? Harajuku je skočila na mene i teleportirala me ovamo. Harajuku, trenutno mačka, sjedila je na gredi. "Nemoj mi reći da nisi osjetila ono iskrenje moći?"
"Kakvo iskrenje čega?"
"Ti beskorisna vještice!" urliknula je Harajuku, skočila i ogrebla me po licu.
"Hej, čemu to!" kriknula sam i mahnito stavila ruku na obraz. "Stvarno preburno reagiraš."
"Energija je bila toliko negativna, kao kada si ti prizvala Jigozua, koji je najmoćniji sin Hada."
"O, i kontrolirala sam ga punih deset minuta."
"To nije nešto za zafrkavanje!" Zapravo, osjetila sam, još na putu kući. Bilo je tako jako da je bilo nemoguće promašiti toliko negativne energije. Harajuku me strogo pogledala. "Joj, dobro, bacit ću se na posao." Dotaknula sam tlo. "Nema ostataka. Kod vještica, magija se rasprši i ostane u zraku. Ovo je sigurno alkemičar. Kod njih tragovi ostaju samo na jednom mjestu. Znači, tražimo pentagram."
"Vrlo dobro, Haku. A gdje ćeš naći pentagram?"
"Treba mu nekoliko sati da nestane, kako energija počne cirkulirati u prirodu i pročišćavati se. A alkemičari najviše koriste mračna mjesta."
"Kako to znaš?"
"Nadja mi je rekla."
"Lijepo."
Nije mi trebalo dugo dok nisam našla pentagram. Svjetlio je crveno, krvavocrveno što znači da je netko upravo prizvao vrlo moćnog demona. Možda Jigozua? Njemu sigurno neće biti drago što me vidi. "Što sada?" pitala je Harajuku i odmah sam shvatila - ovo je njen još jedan glupi test. Ah, dobro. Udarila sam u znak i istog trena je nestao. Ubrzala sam proces pročišćavanja i uklapanja energije u ciklus. To vam je samo fizika. Energija nikad ne nestaje, samo se pretvara, ali ne može se pretvoriti dok nije pročišćena. To je autopurifikacija. Kada bi se negativna energija pretvorila u recimo, kinetičku, svijet bi počeo odumirati. Ali, to je jednostavno nemoguće. Proces se može samo ubrzati ili usporiti.
"Idemo pronaći to veliko nešto, što god bilo."
"Znaš li što tražiš?"
"Pa, ili je to Jigozu ili Crna Beštija."
"Moli se da je Crna Beštija. Jigozu je bio jako ljut kada se oslobodio tvoje kontrole. Budi oprezna." Kimnula sam i pljesnula rukama, što je aktiviralo magiju za traženje te dvojice. Pa, dobila sam odgovor. Jedan je neprisutan, drugi se nalazi u mom kućnom dvorištu. K vragu Harajuku! Želi da moji napokon saznaju tko sam. Pucnula sam prstima i stvorila metlu. Pa, neke stvari iz tračeva su istina. Sjela sam na metlu i poletjela prema kući.

"Teta! Teta, odi u kuću, pripremam vatromet!" vikala sam, uskočivši u dvorište. Metla se rasplinula u zraku. Teta je pila čaj u dvorištu, zajedno s djedom i nekim nepoznatim čovjekom. Bio je odjeven u smoking i bio je abnormalno visok. Imao je dugu, crnu kosu vezanu u rep i strogo lice, s ožiljkom preko oka i tetovažom leptira. To sam mu ostavila prošli put. Odmah sam ga prepoznala. "Oh! Haku, dobro da si došla! Ovo je Jigozu, pokupila sam ga na ulici. Bio je u nesvijesti!" Mo'š si mislit. "Jigozu, ovo je moja mala nećakinja Haku."
"Drago mi je, Haku."
"I meni."
"Sada, o kakvom si to vatrometu pričala?"
"Nećeš vjerovati, ali morat ćeš vidjeti."
"Oh, o čemu to pričaš?"
"O ovome," umjesto mene odgovori Jigozu i njegova prsa naglo eksplodiraju. "Hi-no-me-ro-SU!" vuknula sam. Djed i teta su završili zaključani u kući, neozljeđeni. Oko kuće sam stvorila energetski štit. "Sve da bi zaštitila svoje omiljene, zar ne? Kako slatko. No, ne mogu ti zamjeriti," stavio je ruku na lice. "Ipak. Moram ti vratiti za onu šalu prije nekoliko mjeseci!" vikne u mahne rukom. Val energije me gotovo zapljusnuo. Gotovo. Skočila sam u zrak prije nego me pogodio.
"Što se ljutiš? Vi demoni ste previše uvredljivi!"
"Ja sam kraljevske krvi, jedan od tri najjača demona Podzemlja! Kako se usuđuješ mene kontrolirati!" urliknuo je, dok se sve više povećavao, bacajući na mene sjenu. Iz očiju, nosa i uši mu je sukljala vatra, što je, ako mene pitate, izgledalo urnebesno smiješno.
"I to još punih deset minuta! Kladim se da je to rekord!"
"Mislim da nije dobro da ga izazivaš," rekla je Harajuku. Bila je u svojoj pravoj formi - formi maškara s centra Harajuku iz Tokya. Kosa joj je bila malo smeđa, malo plava, u repu s crvenim, zelenim i plavim dredovima. Jedno oko bilo joj je ljubičasto, a drugo crvenkasto-zeleno. "Ma daj! Znam da je ovo tvoja glupa spačka, Harajuku! Ionako bih teti rekla prije ili kasnije."
"O, da definitivno. Kao što je to tvoj brat trebao izvući iz tebe prije nekoliko godina zajedno s Nadjom, koja ti je tada bila neprijateljica."
"Pa što da kažem? Što manje ljudi zna, to bolje."
"Dosta čavrljanja! Obrani se ako možeš, vještice!" Izrigao je vatru na mene. Pljesnula sam rukama, stvorila vuvuzelu (uz malo dima) i puhnula u nju. Osim što sam stvorila nepodnošljivu buku, stvorila sam i snažan vjetar, koji je poput hurikana ugasio vatru. "Negdje drugdje. Previše očiju." Bacila sam se na Jigzuov nonžni palac i iskoristila većinu energije da nas prebacim na neki otočić (Nekoliko dana kasnije saznala sam da je to bio Haiti. Izazvali smo takve potrese, takvu katastrofu da je cijeli svijet o tome čuo. Tjedan dana sam imala glavobolju i osjećaj krivnje!). Pokušao me zgaziti, ali ja sam onda stvorila svoj čarobnjački štap (s kristalnom kuglom na vrhu), a iz njega je počela sukljati vatra na diva. Div se opekao na stopalo. Počeo je skakati kao divljak od bijesa, stvarajući zastrašujuće potrese. Zato sam stvorila svoju omiljenu metlu, zajahala ju i poletjela. U zraku sam nacrtala pentagram, koji se naglo pretvorio u usisavajući portal koji bi ga trebao usisati natrag u Podzemlje. Ali ovaj ga je samo udario i portal se zatvorio. Pa kad je ogroman! Moram što brže ovog tipa smjestiti nazad u Podzemlje. I pala mi je savršena ideja napamet. Ne mogu ga usisati, onda ću ga natjerati da ode u podzemlje. Ponovo sam nacrtala pentagram. prekrižila sam ruke i stavila ih na prsa. Prvo sam izmolila molitvu, a onda sam rekla čarobne riječi. Ne, nisu to bile Abra Kadabra. "Kakav sad prljavi trik izvlačiš?" urlikne.
"Oh, ti velika, snažna ženo Podzemlja, vladarice smrti, prizivam te... Dođi, pomozi mi, Jabuza!" Iz pentagrama je, uz purpurnu svijetlost, izašla Kraljica Podzemlja, Gospodarica Jabuza, Jigozuova majka. Imala je bijelu kosu dugu do poda, odjevena kao domaćica, s kuhačom u ruci. Na glavi je imala rogove. Vjerujte mi kad vam kažem, izgledala je kao totalno kul mama. "O-oh! Zdravo, majko!"
"Jigozu... KAKO SE USUĐUJEŠ!!! Napadaš ovu dragu mladu damu bez imalo srama... Zar sam te tako učila??? Ljepši spol trebaš štititi ne napadati, ti niškoristi!"
"O-ovaj mama..."
"Ma što 'ovaj'? Moram li ti spomenuti koliko me ova mlada dama častila svojim kolačima i čajem?" Pa, Jabuza voli slatke stvari. "I povrh svega, kasniš na ručak! Sve će se ohladiti, dolazi istog trena ovamo!"
"Ali mama..."
"Ma što 'ali'? Dolazi ovamo!" Jigozu se smanjio i polako joj prišao. Ona ga je zgrabila za kosu i bacila o pod, što je izazvalo ogroman potres na otočiću na kojem smo bili. I veliku katastrofu, o kojoj sam kasnije saznala. "Ispričaj se mladoj dami!"
"Ali..."
"Odmah!!!" Jigozu izdahne, klekne na koljena i nakloni se. "Žao mi je zbog sve boli koje sam ti nanio. Oprosti mi."
"Oprošteno ti je! Oprosti mi zbog one šale od nedavno."
"Nika..."
"Oprosti joj!" urlikne Jabuza.
"Opraštam ti opraštam ti, opraštam ti!" viknuo je, gledavši me prestravljeno. "Tako je već bolje. Požuri, ne mogu te čekati. Hvala na onim kolačima, Haku!"
"Nema problema!" Jabuza je otišla. Jigozu me tada zgrabi za ruku. "Jako dobro obavljeno, nema šta. Možda bi jednog dana i mogli biti na istoj strani."
"Fakat?"
"Ma šuti! Pobrinut ću se da se moj sin oženi tobom."
"Ma šta si ti lud! Nema šanse!"
"Samo ako on to hoće."
"Ma, samo ako ja to želim! nema šanse!" Ali Jigozu je već nestao. Jebemti sve, natovarit će mi glupog Kenpachija za vrat. A taj nema niš protiv da se oženi sa mnom, dapače. I još se moram suočiti s tetom, djedom i ocem.
Ja sam mrtva žena. Tužit ću ga Jabuzi!

To be continued...