Probudila sam se u svojoj sobi. Rame i noga su mi bili povezani, a preko lica mi je bio flaster. Uzela sam mobitel s noćnog ormarića. I nazvala sam Nadju. "Halo?"
"Nadja... Ja sam."
"Opa! Samo pet sati nakon onoga i već si bunda! Svakako impresivno!" Minuta šutnje. "Okej, saznala sam sve što sam trebala. Ajde bok!" Obje smo se zahihotale. "Okej, što želiš znati?" pitala je Nadja.
"Pa, otprilike znam što se noćas dogodilo."
"Da. Aisu se teleportirao ispred mene i zamolio za pomoć, a onda sam pozvala Smithieja i Harajuku da pomognu. Tada su stigli Kenshin i Ganjou, koji je oslabio vješticu. Da si samo vidjela kako je Kenshin pogodio gaduru nasred čela s lukom i strijelom! Taman prije nego što ju je Aisu u potpunosti uništio. Nisam pojma imala da je Aisu toliko snažan. Možda i nema magije, ali čim ga je ova probola, on je ponovo zacijelio!"
"To je nemoguće. Mora imati magiju u sebi."
"Nisam osjetila nikakvu magiju. Hej, a tebi je nešto rekao, zar ne?" Progutala sam knedlu. Imala sam osjećaj da on baš i ne želi da drugi to saznaju. "Nije ništa rekao. Barem ga nisam ništa razumjela."
"Aha."
"Ej, sada ću baciti čaroliju za zacjeljivanje. Čujemo se kasnije, može?"
"Okej. Izliječi se brzo! Ćao!"
"Kakav je to pozdrav?"
"Ma, talijanski. Znaš, ćao."
"Ćao?"
"Da. Ćao."
"Okej. Ćao onda!"
"Ćao!" Isključila sam mobitel i stavila ga na noćni ormarić, a zatim bacila na sebe čaroliju zacijeljivanja, što je potrajalo nekoliko sati.

Stigla sam do Aisuove kuće tren prije nego se spustio pljusak. To zapravo i nije bila kuća, nego hram. On i njegova sestra Asami nisu imali obitelj ni prijatelje, pa su ih svećenici primili u hram. Zauzvrat, Aisu i Asami rade kućanske poslove tamo. Čim sam pokucala, Aisu je otvorio vrata. „Haku! Što radiš ovdje? Zar si došla pješice? Uđi, prehladit ćeš se.“
„Da, došla sam pješice. Pa, došla sam razgovarati o onome što se jučer dogodilo. Nadja mi je rekla da si ti doveo pomoć i spasio me. A i kada si ono rekao... Da ne možeš ubiti mrtvoga...“
„Ah, shvaćam. Uđi,“ upao mi je u riječ. Ušla sam i izula cipele. „Idemo do sobe za goste. Tamo ćemo moći u miru pričati.“
Pa, hram je ogroman. Izvan grada je i treba se uspeti po tisuću i dvije stepenice. Brojala sam. Mislim, nije mi se nikamo žurilo, pa... Zidovi su bili papirnati, ali nije bilo hladno. Ovo mjesto je sveto, zato je atmosfera ovdje uvijek drugačija. Mimoišla sam se s dva svećenika i pozdravila ih, naklonivši se. Uzvratili su mi pozdrav.
Ušli smo u sobu za goste. Pa, papirnati zidovi bili su oslikani pticama i drvećem. Pod je bio drven, a stol malen, za kojim se trebalo klečati. Nimalo ne volim klečati, ali nema tu pomoći. Žene u Japanu to moraju. U sobi je već bila Asami, pripremala je čaj. „Haku! Tako mi je drago da si došla. Upravo radim Zeleni čaj. Hej, upoznala sam jednog totalno slatkog dečka koji...“
„Asami, Haku nije došla ovdje zbog toga,“ rekao je, pomalo grubo. No, Asami je odmah shvatila.
„Bez brige Asami-chan, možemo kasnije razgovarati. Samo da rasplepetemo ovo klupko,“ rekla sam nasmiješivši se. Asami se nasmiješila i nastavila drobiti listiće čaja.
Sjedili smo (to jest, Asami i ja smo klečale) za stolom i pili čaj. „Dakle... Odakle da počnem?“ pitao je Aisu.
„Pa, recimo, imaš li ti zapravo sedamnaest godina?“
„Ne. Još malo pa ću osamnaest.“ Propala fora iz Sumraka.
„Nisam tako mislila. Okej, umro si sa šesnaest-sedamnaest godina. Kada si umro?“ Malo se zamislio. „Prvo progutaj čaj. Ne želim da me popljuješ.“
„Zašto bih te popljuvala?“
„Samo progutaj.“ Srknula sam i progutala. „No?“
„Umro sam 1567. godine.“ Iskreno, bila sam malčice iznenađena.
„Pa, to je i bilo za očekivati. Zato kada te ona krava probola nisi umro, nego zacijelio. Ali ne razumijem kako možeš putovati kroz vrijeme i prostor kada nemaš nimalo magije u sebi.? U čemu je kvaka?“ opet sam srknula čaj.
„Mislim da znaš. Moje ime nije Aisu Kasairyuu. Ja sam Aisu Naruma.“ Sav sadržaj u svojim ustima ispljuvala sam na njega. Asami mu je pružila rupčić. „Ajme... Oprosti...“
„Nema veze. Očekivao sam takvu reakciju.“
„Hej. Znam da je malo čudno, ali... Mogu li dobiti tvoj autogram?“
„Ovo baš i nisam očekivao. Čemu to?“
„Čemu to?! Pa ti si najveća legenda naše povijesti, dandanas svi pričaju o tvojim junaštvima!“
„Znam. To je za očekivati.“ Ljutito sam ga pogledala. „Kako smo skromni,“ rekla sam.
„Ma, samo sam se šalio. Znam to jer sam imao petstotinjak godina da šećem uokolo i slušam što se događa.“
„Ovaj... Možete li mi objasniti tko je Aisu Naruma? Nikada nisam čula za njega,“ rekla je Asami sa smješkom.
„Što, nikada joj nisi rekao?“
„Znala je ona da sam mrtav već neko vrijeme istog trena kad me vidjela i pristala je glumiti moju sestru. Ali nikada joj niasm rekao tko sam zapravo. Možeš li ti?“
„Što, ne želiš biti hvalisav? Imaš zbog čega, iskreno... Pa, Aisu Naruma je bio samurai. Jedan od najboljih ikada, a osim i nevjerojatne darovitosti, talenta i iskustva u mačevanju, nevjerojatnih instinkta, imao je i još jedan dar: mogao je putovati kroz vrijeme i prostor. No, on nije imao magije u sebi, nikakvog talenta za nju, a i bio je čistokrvan čovjek. U jednoj od priča, kaže se da ga je Amaterasu blagoslovila. On je štitio zemlju od ratova, pošasti, demona ii ostalih strahota. Ipak, Aisu je umro u dobi od sedamnaest godina, pod nepoznatim okolnostima, iz nepoznatog razloga. Samo je nestao i tijelo mu nikada nisu našli. A mene zanima... Kako si ti umro?“
„Odrubili su mi glavu.“ Asami i ja smo se zgranule. „To je tako okrutno! Ali zašto?“
„Nisam se htio oženiti princezom Hanul. Zato me ubila.“
„Oh... To je bilo zbog Yuki, zar ne?“
„Tko je Yuki?“ pitala je Asami. Aisu se smrknuo. „Ovaj, ako ne želiš...“ počela sam.
„Reci joj, nema problema.“ Uzdahnula sam. Čovječe, Aisu uvijek zbunjuje. „Yuki je bila Aisuova ljubavnica. Odbio je Hanul zbog Yuki koju je volio više od svega.“
„I još uvijek je volim. Yuki je bila trudna, nosila je moje dijete. A Hanul je naredila da ga... Da ga iščupaju iz njene utrobe. Yuki je još bila živa kada su je spalili.“ Asami zajeca. „To je... To je užasno!“
„Vidio sam kako dijete uzimaju duhovi reinkarnacije. Za Yuki nisam bio siguran. Pa, nju sam tek kasnije pronašao. Kao i svoje dijete. Svoju kćer.“
„Jesi?“ pitala je oduševljeno Asami. Kimnuo je. „Prvo sam našao Yuki, a zatim dijete.“
„Pa? Tko su one bile?“
„Pa, Yuki sam prepoznao po izgledu. Bila je to Enma, tvoja majka, Haku.“ Zgranula sam se. Moja majka je bila reinkarnacija njegove ljubavnice? „Svoju kćer osjetio sam po moći koju je iskrila iz sebe, kao onda kada sam vidio njen duh.“
„Pa? Tko je to?“ pitala sam napeto.
„Ti, Haku,“ odgovorio je. A mogla sam si i misliti. „Onog dana kada si se rodila, zakleo sam se da ću te zaštititi. I uspio sam, ali nisam uspio zaštititi tvoju majku. Bila je snažna vještica, ali ne dovoljno snažna. Žao mi je. Stvarno sam loš muž i otac.“
„Hej, bilo je to davno. I nije kao da si išta mogao, okej? Nemoj se gristi. I usput... Nekako čudno zvuči ovo otac, s obzirom da si samo dvije i pol godine stariji od mene.“
„Ali mrtav više od petsto,“ rekla je Asami.
„Opet. To je totalno prečudno. I sada imam dva oca. Jedan je sa mnom povezan krvlju, drugi duhovno. Jesi totalno siguran?“
„Jesam.“ Klonula sam. Pa, duhovne veze mnogo su jače od krvnog srodstva, ali opet... Sve je to tako čudno. „Hej, a kako si se uspio tako lako uklopiti?“
„Petsto godina lutam svijetom, Haku. Gledao sam kako se sve oko mene mijenja. Znam kako se ponašati kroz čitav vijek, od svoje smrti pa do... Kako bih to nazvao... Uskrsnuća. Nije bilo teško imao sam dovoljno vremena upoznati ljude i njihove navike.“
„Istina... Ali, nije mi jasno, kako si se uspio vratiti?“
„Najiskrenije, ne znam. One noći kada su te opljačkali oni delikventi, htio sam te zaštititi i razveseliti. Iako nisi plakala, mogao sam vidjeti kako si bila poptuno shrvana.“
„Tko ne bi kada bi saznao da te ravnatelj koji ti glumi frenda želi izbaciti iz škole. Ili barem pojesti, s obzirom da je demon,“ prokomentirala sam. Asami kihne. „Istina,“ dodala sam.
„Baš zato. I kada sam ti taknuo rame... Ponovo sam postao živ. Ne shvaćam kako.“
„Sve je to sudbina. Ona ima svoje načine,“ rekla je Asami mudro. „Možda je najveću ulogu igrala Hakuina moć ili tvoje emocije, ali sudbina je tu uplela svoje prste. Tebi je bilo suđeno da imaš to dijete, makar ne povezani krvlju i da je čuvaš. Makar... Možda više poput brata.“
„Okej, prestanite,“ ljutito sam rekla. „Možda mi i jesmo duhovno povezani kao otac i kćer i sve to, ali... Nije kao da ću ja tebe prihvatiti kao oca, Aisu. Šesnaest godina živjela sam uz svog tatu, on me odgajao i mogu samo njega prhvatiti kao oca. Ti si mi bio samo prijatelj, takvog sam te doživljavala, kužiš?“ Aisu se nasmiješio. „Pa, da, razumijem. Iako, malčice jesam očekivao da ćeš biti sretna što smo obitelj.“ Ne u tom smislu. On je mene, pa, privlačio, a sada otkrijem da smo duhovno povezani kao otac i kćer i da bi se on osjećao kao bolesnik? Oh, hvala nebesima što mu se nikad nisam usudila reći da mi se sviđa. „Tko zna za sve ovo?“ pitala sam.
„Pa, osim nas troje i još nekoliko svećenika, Ganjou i Harajuku. Onah je odmah shvatila što se događa, čim me vidjela. Ganjou je shvatio što se događa u onom dućanu,“ odgovorio je. Okej. Ako je Ganjou to odmah shvatio, zašto mi je rekao da ga se pazim? Postala sam malčice sumnjičava. Napokon, ovo je sve mogao smisliti, jer bih i ja za njega osjećala poput oca, ali ne osjećam. Duhovne veze jače su od krvnih.
Pola sata kasnije, krenula sam kući. „Vani lije kao iz kabla. Ostani još malo,“ rekla je Asami.
„Bez brige, teleportirat ću se. Sigurna sam da je teta već podivljala.“
„Zašto se nisi odmah teleportirala?“ pitao je Aisu.
„Nakon čarolije zalječivanja, onaj koji se nije orjentirao prema tom smjeru, ne smije sljedećih sat vremena bacati nikakve čarolije. A onaj koji se time liječio mora prošetati da bi mu se tijelo vratilo u normalno stanje.“
„Pa ti si stručnjak!“ uskliknula je zadivljeno Asami. „Dođi mi još koji put, imam ti dosta toga za ispričati!“
„Okej. Vidimo se!“ rekla sam i teleportirala se. I čim me teta ugledala, upala sam u takvu nevolju.
Pusti ti snježnu vješticu kada se moja teta ljuti.

To be continued...